Kao što osoba u godinama naših čitatelja i pisaca zna, uz poloče i CD-ove su često došli neki crteži, art, tekstovi pjesama, katalozi i sto drugih sranja pa kad pustite album, to je popunjeno iskustvo – od toga da ga namještate na gramofon, do toga da pjesme sviraju dok vi gledate naslovnu slikicu, čitate lirike i sl. Danas je sve digitalno pa sam ja odlučio napraviti tekst kompanjon koji ide uz Wakey Wakey specifično i daje malo više konteksta svakoj pjesmi, a i neka moja mišljenja jer ipak sam ja to pisao.

Zašto baš Wakey Wakey?

Istina je da Wakey Wakey nije najbolji album koj su Toy Dolls napravili, čak ni meni osobno, vjerojatno zato što nije izašao kad sam imao 12 godina, ali ga smatram vrlo bitnim kao neku prijelaznu faza gdje prvi put nisu skroz zvučali kao da su svirali i pjevali u bačvi, a istodobno je bilo vrijeme pada berlinskog zida, spuštanja željezne zavjese i zalaska Margaret Thatcher. Nije da se to previše osjeti na samom albumu, ipak Toy Dolls nikad nije bio politički punk, no kao komičari koji komentiraju svakodnevicu od vijesti, preko TV serija do svog vlastitog života u punk niši, ostavili su savršenu sliku tog razdoblja.

Di nać Wakey Wakey?

Osim normalnih metoda (odete na youtube ili pirate bay), ima još par novih ploča na Bandcampu, a po ebayu i vintedu se nađe čak pokoja kazeta. Naravno svega takvog ima uvijek na discogsu gdje ujedno ima i nešto dodatnog album arta i izdavačkih podataka.

Ono što bi vam još dobro došlo uz slušanje su podaci i lyrics na službenoj stranici gdje Olga priča kako je u to doba sretno prekinuo s ludom curom koja možda jest ili nije inspiracija za bar 10% pjesama do ranih ’90ih, a i pribavio novog psa zvanog Ashbrooke, čije lajanje se može čuti na par njihovih albuma.

Pa započnimo!

Introduction i Wakey Wakey Intro

Bome naziv albuma ne laže. Ako vas ovo ne razbudi, ništa neće. Uvod je random drkanje po gitari nakon čega počne vrlo pamtiva melodija koju sam kao tinejđer vježbao svirati i dosta dobro navježbao samu melodiju, ali nebi ni sa kakvom opremom bio u stanju nositi se s njegovim rastezanjima, stiskanjima i stvaranju buke gdje svakih par nota niste sigurni jel ste čuli grešku ili savršeno pogođen zvuk koji se ni u ludilu ne smije zamijeniti ničim drugim. Ovo mi je možda najdraža uvodna melodija od svih albuma. Snažna, vesela i uđe u glavu htjeli vi to ili ne.

Lester Fiddled The Tax Man

Zapravo je pravi razlog pisanja o ovom albumu da sam za sebe htio saznati što zapravo oni pjevaju u kojoj pjesmi. Kod Toy Dolls pjesama nikad ne mogu biti siguran jel pjevaju o nečem iz vijesti, TV serije, nekom svom frendu, sebi, ili je samo izmišljeno od nikud. Sve je jednako moguće. U slučaju ove pjesme, radi se o tada popularnom britanskom skandalu di je Lester Pigott, poznati jahač, završio u zatvoru jer je utajio milione funti u porezu. “Lester the fiddling jester” je odličan primjer Toy Dolls lirika jer već u naslovu koristi te neke britanske anahronizme izvađene iz guzice, manje zbog umjetničkog dojma ili objašnjenja situacije, a više jer dobro paše u rimu, melodiju i slogove. Taj stav “muzika je bitnija nego tekst” je ono zbog čega njihove pjesme tako fino teku, za razlike od hrpetine drugih komičnih muzičara.

Cijelu mladost nisam kužio zašto je taj zvuk konja u pjesmi, jel zato što je Lester radio konja od države? Ali ne, nego zato što je čovjek jahao konje kao posao. Bitnije, 87% sam siguran da je zvuk njištanja konja kortišten u svakom jebenom filmu na ovom svijetu do te mjere da ga poznavatelji konja zovu Wilhelm Whinny. Kako kažu ljudi koji kuže konje, iz zvuka se čuje da je konj uplašen i nezadovoljan, ali šta normalni gledatelj zna kako zvuči konj pa onda u hrpi filmova konj mirno šeta a zvuk paničnog konjskog vriska pokušava publici reč “tu je lijepi konj”

Pot Belly Bill

Razočaravajuće, ovo (vjerojatno) nije priča o nekom kog itko zna nego eto izmišljena priča o debelom pijancu koji živi u propalom stanu (telly’s on the blink = TV je sjeban i rikava), tuče ženu i radi sranja pa se jednu noć napije, krene vozit pijan, zakuca se u Ford Sierru, vrlo popularan auto u Engleskoj u to doba i završi u bolnici, nakon čega panično zove da mu dođe žena u posjetu, al ga ona odjebe jer bolje nije zaslužio.

Kao i mnoge Toy Dolls pjesme, pazite kad slušate dok vozite jer će vas pjesma ubrzati, htjeli vi to ili ne. Onaj eksplozivni prasak na refrenu nakon prvog “pot” je boli glava savršen, a pjesma opet ima hrpu tih nekih staroengleskih divota npr. “dressing gown” jer je nekad tamo bilo normalno šetat se po sobi u šlafruku. Još jedna pjesma sa šaljivim zvukom, auto koji se zakuca prije mirnog dijela pjesme. Nemreš imat komični album bez zvučnih efekata, čak ni na ozbiljnijoj pjesmi.

One Night In Moscow (We’ll Be Russian Home!)

Sramotno da mi je tek nakon 40e došlo do glave da je u naslovu/refrenu “we’ll be russian home” zapravo igra riječima kao “we’ll be rushin’ home” jer im se tamo nije svidilo. Još jedan razlog zašto se Olgini tekstovi razlikuju od tipičnog britanskog punka je što se on ne srami priznat da bend nije teška radnička klasa bez novaca za preživit, ali sviraju na muzičkoj opremi od više tisuća eura. Vole vrlo otvoreno i relativno razmaženo pjevat o tome kad su bili u nekom hotelu, vešeraju ili turističkom mjestu koje im je bilo neugodno i pokvarilo im doživljaj.

U ovom slučaju, stiglo je to doba Glasnosti tj. polaganog spuštanja željezne zavjese i bend se, prema pjesmi, turistički našao u Rusiji di situacija nije bila idealna. Sunčaju se u ruskoj zimi, nemreju nać ni jedan McDonalds, a hotel zovu Wormwood Scrubs, engleski zatvor iz kojeg je, prikladno, u 1960ima jedan KGB agent uspio pobječ (totalno nevezano za pjesmu al eto, bilo mi je guba kad sam saznao).

Na kraju se sretno vrate u Englesku bit Englezi koji piju pivu na pinte i gledaju Coronation Street, seriju koja je bila inspiracija za hrpetinu drugih pjesama. A u kurac, sad vidim da jebena serija JOŠ UVIJEK TRAJE JOŠ OD 1960e!!! Upičku, serija je nadživila hrpu ljudi!

Cloughy Is A Bootboy!

Ono što se nikak nemrem sjetit, a internet ne pomaže, jel gitarska melodija u pjesmi originalno nešto postojeće, neka lokalna ili nogometna melodija? Stvar je u tome da, zahvaljujući starijoj sestri, ovaj album znam još od svoje cca desete godine i opće nemrem poštimat mozak da razumijem jel sam to čuo još negdje ili su mi se Toy Dolls pjesme toliko urezale blizu jezgrenih sjećanja da stalno brijem kako je ova melodija dio svjetske opće kulture. Ak se sjetim ili mi netko javi, apdejtam ovo.

Za sami tekst sam od djetinjstva bio uvjeren da ne kužim jer je nešto o nogometu i bio sam dijelom u pravu, samo je priča puno više lokalna. Brian Clough bio je menađer tima Nottingham Forest Football Club. Bio je istodobno obožavan i omražen, nadrkan, lajav, nasilan i genijalan. Zamislite Mamić ali sposoban, a ne korumpirana narko seljačina koja provodi starost snifajuči po Međugorju. U pjesmi je velik fokus na situaciju di je izbilo sranje u gledalištu (kako je to u nogometu normalno jer nije da ljudi idu na tribine gledat nogomet, kak si svi volimo lagati) pa su neki debosi izletili na teren a Cloughy im je krenuo djelit čuške i slat ih nazad. U tekstu pjesme, netko je istrčao na teren tražiti autogram od nogometaša pa je od Cloughya dobio po njonji jer Cloughy je jebeni Boot Boy.

Što se tiče imena, pjesma je o tome kako je Cloughy nadrkani kreten koji opsjeda i igrače i publiku i nasilan je i koj mu je kurac, zašto sve ne ostavi na miru. Ak guglate, prvo bute našli da su Boot boys u Engleskoj bili “najmlađi sluge u kućanstvu” jer su često laštili cipele, ali svaki ljubitelj punk kulture zna da su Boot Boys u Engleskoj izraz za “cipeliće” tj. nasilne fašiste svih vrsta koji nose Dr. Martens čižme i njima glume svoju retardiranu verziju pravde. To je inaće još jedna značajka Toy Dollsa, zvuči ko muzika za djecu ali onda svako malo kažu nešto apsolutno degutantno. Grozno. Ne razumijem kako itko može slušati te neprikladne grozote. Uglavnom ajmo mi na iduću pjesmu.

Sabre Dance

Obavezna instrumentalna obrada je u ovo doba već postala tradicija na njihovim albumima. Svi znate Khachaturianov Ples sa Sabljama, e pa ovo je Toy Dolls obrada. Nemam šta puno reč osim da je do jaja i da pazite kako vozite dok svira.

Daveys Took The Plunge

Još jedna tradicija Toy Dolls albuma, od samih početaka, je da postoje pjesme o ljudima koji nađu curu i prestanu izlaziti s ekipom. U ranim danima su jadikovke bile “oni se operu i pristojno obuku pa odu tražit curu umjesto da s nama odu smrdit i radit sranja” a do ovog albuma je to već eskaliralo u “koj debil, oženio se i sad više ne izlazi s nama”. Ako nije očito, Olga je tu već imao 30 godina, a vjerojatno i sva ekipa oko njega. Pjesma počne tako da na klaviru zasvira svadbeni marš. Ako vidite link, saznat ćete da to nije bilo komponirano za vjenčanja, nego se princezi Viktoriji svidilo da baš ta melodija svira dok ona ulazi u crkvu pa je pjesma instantno došla u modu i dan danas svira na svakoj jebenoj svadbi. Uglavnom, marš nepristojno bude prekinut s napadom Toy Dolls glazbe. Na žalost pjesma je jedna od onih polakših i bezveznijih. Ne obavezno jer je polakša nego eto, malo mi je bla. Kad slušam album, znam ju nekad i preskočit.

There’s A Trollop Up Elmwood Street

Ako mislite da je najopasnija noćna mora Freddy u Ulici brijestova, čekajte da čujete o drolji iz Ulice brijestove šumice. Ne znam što je točna referenca ove pjesme, gugl odbija poslušnost, a prosječni LLM je žestoko cenzuriran ili neupotrebljivo govno za fašističke pedofile, tako da mogu samo pretpostaviti da je ovo interna šala di se Olga jako boji ić kroz Elmwood Street jer je tamo neka drolja. Ima tu klasične britanske pop kulture jer Olga se tolko boji drolje da bi se radije tuko s popularnim boksačem Frankiem Brunom, a autostopom bi da ga vozi James Hunt, divlji vozač Formule 1 koji je radio mnogobrojna sranja u slobodno vrijeme. Sve ostalo je standardno – zabavno, pjevno, blesavo i maaalo uvredljivo.

No Particular Place To Go

Trebalo mi je koja godina do desetljeće da saznam kako je ovo obrada. Originalni autor je Chuck Berry, čovjek poznat po suptilno nepristojnim pjesmicama. U ovoj se vozi sa ženskom u autu i taman dođu u šumicu da bi izišli u šetnju, al nisu mogli otkopčat pojas od auta pa su morali odustati i vratit se doma hi hi hi. U Toy Dolls verziji ženski bude zlo u autu pa se zriga. Nema puno drugo šta za reč, blesavo i zabavno, volim i original i ovo.

Poverty Pleadin’ Peter

Kako sam spomenuo gore, u punk kulturi je vrlo prevalentno da netko stalno viče da je jako siromašan al zapravo stalno ima ekstra-finu količinu para za neke svoje potrebe. Ovdje je to dovedeno do ekstrema di neki njihov frend stalno cvili kako nemre platit najam stana, umire od siromaštva, nema novaca ni za kruh, al vozi BMW, živi u penthouse apartmanu i gleda koju jahtu da kupi. Ono što nisam onomad znao je da je “he’s got loads of money” referenca na izraz iz Loadsa Money, tada ekstremno popularne šaljive britanske pjesmice o novonastalom bogatašu poput onih koji su iskoristili Thatcherine zakone napravljene da se seronje lakše nepošteno obogate. Nebumo u detalje, ovo je ipak o albumu pa ajmo svršit ovo sve.

Blaze Of The Borough

Ja nigdje nikako nemrem nač jel ovo bio stvarni požar i jel Jimmy bio stvarni vlasnik i jel stvarno poginuo. Radnja se dešava u The Borough, stvarnoj birtiji u Sunderlandu, ali možda opće nije o toj birtiji nego o istoimenom centralnom dijelu Sunderlanda. Bilo kako bilo, vlasnik birtije Jimmy je u dugovima i odluči zapaliti birtiju da pobere pare od osiguranja, ali pri postavljanju požara glupan pogine.

Još se sjećam sa sestrine piratske kazete i da je za ovu pjesmu napisala kako “zvuči ko Plavi Orkestar” jer ima taj etno štih. Pjesma mi je s vremenom postala omiljena s albuma. Vrlo žestoki uvod nakon kojeg pjesma luđački tuče od početka do kraja, PAZITE KAD VOZITE ISUSAMU! Jebeni riffovi, jeben refren, jebena pjesma. Savršen finale odličnog albuma.

Wakey Wakey Outro i Goodnight Irene

Kom je falilo melodije s uvoda, evo nastavak i dovršetak cjeline kako bi znali da je album gotov. I dalje vas muzika podsjeća kako ovo nije normalan punk di neki klinci mlate po gitari nego je cijeli taj kaos satkan od virtuoznih glazbenih kombinacija na tragu Santane, Van Halena i svih tih drugih ljudi koji štrikaju po žicama ko da im prsti proizvode kofein. Sve skupa završi s nekim blagim drndanjem po akustičnoj gitari kako bi se nakon cijelog tog buđenja legli nazad.

I to je bio Wakey Wakey!

Ako imate primjedbi ili prijedloga oko toga što vam je bilo dobro ili loše, jel bi možda čitali još ovakvih obrada, slobodno nam se javite preko emaila ili direktno, jer ovo je ipak blog-fanzin kojeg čita mali broj ljudi i 90% nas vjerojatno pozna osobno 🙂