Vidim da previše često stavljam neke cinične tekstove u kojima cjedim žuč pa evo za promjenu jedan pozitivni listikl ko da pišem za buzzfeed, ali s 20% manje kolutanja očima. Kao što svi znate, za skoro svu pop kulturu, sve stvari su bile najbolje kad ste vi specifično imali 12 godina.

No ono što vam strip ne govori jest da se to računa za skoro sve grane umjetnosti osim za igrice. Igrice su posebne po tome što su bile najbolje kad sam specifično ja imao 12 godina, a ne netko drugi. Te nedavne 1992. izišla su neka remek djela naj boljih igrica koje ću sad nabrojat od najbolje do najbolje i objasniti zašto je svaka od njih bila najbolja i bitna da svijet postane bolje mjesto.

Dune (1992)

Dune je bilo jebeno remek djelo s nevjerojatno inovativnom mehanikom. Ne mislim na Dune 2 koji je izišao kasnije iste godine i zasjenio ovo remek djelo totalno drugom nevjerojatno inovativnom mehanikom. Mislim doslovno na Dune 1, first person narativnu strategiju baziranu na Lynchevom filmskom remek djelu iz 1984 (da, 8 godina nakon filma, nepitaj), igri koja je polomila žanrove i šokirala igrače svojom nikad viđenom inovativnošču i ugodno osrednjim narativnim izričajem.

Razlog zašto je ta igra bila toliko genijalna je primarno zato što bi počela kao first person narativna igra u lažnom 3D-u gdje putujete po Arrakisu i razgovarate s ljudima. Od nekih saznajete stvari, a druge možete uvjeriti da rade za vas i tako započnete jedan mali strateški dio. No kako situacija eskalira, a vama začin dadne supermoči kakve ni knjiga ni filmovi nisu vidli, s vremenom počnete sve dalje telepatski pričati s ljudima širom dine, a pred kraj igre ne morate ni putovati okolo, sjedite u nekom sietchu mentalno upravljate ratom kao da igrate neki grand strategy.

Mislim da nikad ni prije ni kasnije nisam vidio tako glatki prelazak iz narative u strategiju i stvarno mi je žao da nisam. Naravno da danas nebi bilo faktora iznenađenja kojeg sam ja imao 1992. prije neg sam za igre viđao opise, trailere, objašnjenja, upute ili išta takvog. Ali svejedno, počneš first person, završiš tak da upravljaš vojskama u svemiru. Suludo! Osim svega toga, igra je imala šokantno dobar MIDI soundtrack što je bila užasna rijetkost jer su svi pokušavali imitirati stvarne instrumente, a ova je odbrijala u meditativni synthwave folk desetljećima prije nego što smo to nazvali meditativni synthwave folk. Igru možete ukrasti s interneta i zaigrati preko dos emulatora, ili ak vam se baš žuri onda zaigrajte direktno ovdi. Iako je igra bila zasjenjena svojim nastavkom, dovoljno je ostala poznata da postoji grozno crtana porno parodija Behind the Dune koju si potražite sami.

Dune 2 (1992)

Evo ne znam ni ja šta da kažem. Igra je izišla nešto mjeseci nakon Dune pa se zato nazvala Dune 2. Bio je to prvi čisti RTS kakvim ga dan danas nazivamo. Gradi bazu, proizvedi jedinice, šalji ih okolo da pucaju. S narativom prve igre sam se malo sprdao ali ta je bila dosta funkcionalna i mogla se vaditi na dobru povezanost sa gameplayem. Ovdje je narativa govno jer Westwood još nije imao pare i tehnologiju za raditi Trash FMV koji je ipak malo zabavniji i šarmantniji nego kvadrati sa slovima. Ali gameplay je promijenio svijet. Šteta samo što je zasjenio genijalnost jedinice.

Alone in the Dark (1992)

Ljudi kad probaju danas igrati tu igru, nakon 4 minute kažu isusati koje govno, ali uvjeravam vas da je pri izlasku bila genijalna. Horor inspiriran Lovecraftovim pričama o detektivu u 1920ima bila je jedna od ranijih igara čiji su autori uvidjeli da na Lovecraftova djela ne postoji copyright. Bila je to 3D igra koja to nije. Likovi su bili 3D a pozadina 2D iz raznih kuteva kamere. Ljudi koji znaju za klasične Playstation 3D horore tipa Resident Evil mogu vidjeti otkud inspiracija cijelom tom žanru.

Igra je nemilosrdno teška. Neke monstere treba izmlatiti dok se pazi na užasno ograničene hitpointe i metke u oružju jer bez metaka možete samo boksati… doslovno! Tip je fakat ispo iz 1920ih kad boksanjem ide na čudovišta. Ali ne mogu se svi monsteri ubiti nasiljem, za neke treba korstiti neki arbitrarni predmet ili događaj. Ako se uvalite u ovo, igrajte s rješenjima. No ja bih vam za današnje doba preporučio da radije odigrate prekrasnu parodiju (prikladnu i za djecu) Melone in the Dark.

Indiana Jones 4 (1992)

Igra koja ja Point&Click gurnula korak prema mainstreamu. Indiana Jones osobno. Za razliku od trojke, ovdje nemrete sjebat i nemrete poginut. Prekrasan animirani pixel art, raznoliki i zanimljivi puzzleovi (ali nemojte se sramiti koristiti rješenja, koga briga) i divan štimung. Fakat se igrač fino naputuje u udobnosti svog doma. Samo nemojte igrati na Amigi s 12 disketa jer vas svakih cca 3 minute traži da promijenite bar dvije diskete jer je na jednoj tekst od tog razgovora, a na drugoj animacija Indiane Jonesa kako slegne ramenima. Mala trivija za one koji ne znaju: Ne postoje Indiana Jones 1 i 2 point&click avanture jer je 3 nazvan po filmu, a 4 je nazvan kao nastavak na 3 što nikako ne treba mješati s filmom Indiana Jones 4 koji ima totalno drugačiju priču od igre Indiana Jones 4. Ako ovo ne razumijete, blago vama.

Wolfenstein 3D (1992)

Za više informacija, pogledajte još jednom sliku.

Comanche: Maximum Overkill (1992)

Comanche nije bila najbolji simulator helikoptera ikad, ali ovaj 3D teren je bio uvod u neke druge kriterije. Izbliza je izgledalo grozno ali kad bi se bacio pogled na brežuljkasti 3D krajolik u daljini i pomislilo “wow ovo je sve stvarna zemlja a ne nacrtana zemlja preko skyboxa, sad bih stvarno mogao odletit tamo kad bi mi igra to dozvolila”, osjećaj bi bio fenomanalan.

Mislim, nije igra bila loša. Bila je jako zabavna. Ali su se ljudi žalili da nije baš realisična, ali ti ljudi su debili. Ova igra je imala jebeni retrovizor. Koliko igara danas ima retrovizor? Ne baš puno.

Star Control 2 (1992)

Ovo mi je igra sa popisa najboljih igara koje sam u životu igrao. Star Control 1 smo svi voljeli jer je bilo kao klasični Spacewar! ali sa 20ak vrsta šarenih brodova koji imaju luđački raznolike performanse i specijalne sposobnosti. Neki su bili ogromni i skupi, a neki su bili sitni i jadni, ali neki od tih sitnih i jadnih bi mogli biti dobar counter protiv nekog ogromnog i skupog. Hrpa taktike u jednostavnoj akcijskog klaoni s newtonian fizikom iliti ak kreneš letit prebrzo, zaustavljanje postaje specijalan problem, a ako te još zahvati gravitacija planeta, e onda je kaos garantiran.

Star Control 2 je bio isto što i Star Control 1, samo ljepše, s više brodova, boljim zvukom i jebačkom muzikom u stilu one rađene u Amiginom MOD formatu. I to je sve što je igra bila. Kraj.

Šalim se, naravno. Kao tulavo dijete, ja nisam ni shvatio da se iza te akcije u drugom .exe fajlu (za koji treba bootat sa što manje pozadinskih programa jer je koristila nepristojnu količinu bazične memorije) skriva još jedna cijela igra sa cijelom galaksijom za istraživati i hrpom vanzemaljaca za voditi duge i bizarne razgovore dok pokušavate spasiti svijet u luđački kompliciranom epu o galaktičkom ratu gdje svaki dobročinitelj ima ljagu, a svaki zlikovac ima ispriku.

Autori igre su popularno bili veliki fanovi Fantasy Masterworks autora kao što je Jack Vance, a bili su i veliki ljubitelji AD&D te su bili dosta slizani s tim miljeom. Jedan od pomoćnih pisaca u igri je bio Erol Otus, iako je taj uglavnom poznat po artu, a ne pisanju. Samim tim, igra je drugačija od onog na što smo navikli, posebno meni kad sam imao 12 godina. Vanzemaljci nisu ko u filmskim sf-ovima bili neki ljudi s kvrgom na glavi nego čudni kolektivi kristala, gljiva, pipaka, iluzija, plinova, biljaka ili perja sa svojim načinom pričanja, ciljevima, željama i tajnama. I od većine njih bi trebali nešto. Čak i od onih koji vas žele ubiti bez pitanja. Evo primjer meni jako zanimljive priče nevezane za glavnu radnju: jedna od rasa bili su Androsynth, čovjekoliki roboti koje smo proizveli mi zemljani i stoljećima ih držali u ropstvu. Kad su nam se odhrvali, pridružili su se zlikovcima u ratu protiv nas. Jel ih za kriviti? Ne zna se i nemem ih pitat jer su u nekom trenutku nestali, a u njihovom dijelu svemira žive sad neka čudna žabolika stvorenja iz neke druge… galaksije? Dimenzije? Ko će ga znat, kompjuter ih jako jako čudno prevodi.

Isplati li se igru igrati danas? Paaa, besplatna je, open source i optimizirana za mnoge kompjutere, čak i mobitele. ALI budite upozoreni, vaše putovanje po svemiru ovisi o grindanju opreme i goriva, a grind je za današnje doba možda malo žestok. Ne kažem da trebate igrati s rješenjima, ali mapa s hintovima i spoilerima lokacija rasa je svakako nešto što se isplati isprintati na veliki format i onda si črčkati zabilješke kad saznate neke cool lokacije dok pričate s likovima jer svako igranje igre je bolje s fizičkom mapom ili tako nečim. Isto tako, igru možete igrati s naprednijom rezolucijom i glazbom. Ni jedno od to dvoje mi nije impresivno, ali full voice sa CD verzije se svakako isplati. Glasovi su malo larperski ali je i milina za slušati uz ugođaj i glazbu između napornog rudarenja po nemilosrdnom svemiru.

Ako želite pričekati nešto modernije, upravo je počeo Kickstarter originalnih autora da naprave nastavak (koji se zove Free Stars jer postoje neka sranja s autorskim pravima u koja neću zalaziti jer sam obećao ne-cinični članak). Imat će mapu, imat će puno novih priča, imat će 2 player co-op, imat će sve što vole mladi obećati na Kickstarteru. Evo mene baš veseli. Igra je ranije imala dva pokušaja nastavaka od nekih drugih autora i oba su bila malo bla. Skužili su gameplay i pomalo humor, ali ne osjeti se baš taj epski i pomalo mračni space fantasy koji je dvojku činio najluđim iskustvom.

Pushover (1992)

Evo za kraj nešto skroz čil. Vi ste mrav i gurate domino. Logička igra. Divno nešto. Uživajte. Samo si odaberite keyboard ako oćete igrat s tastaturom.