Isprike na nekonzistenciji, knjige sam čitao samo dvaput, drugi put prije nekih pet godina. Možda sam ponešto krivo popamtio
Kad ljudi kažu Dungeons&Dragons, svima prvo padne na pamet Tolkien. I to s pravom. Ipak se u DnD mogu igrati elfovi, dorfovi i hobbiti (zbog autorskih prava nazvani halflinzi), ubijati zmajevi, istraživati izgubljene rudnike i svašta takovoga. Ali Lord of the Rings je igra kakvu vaši Dungeons&Dragons igrači žele igrati. Tales of the Dying Earth je igra kakva Dungeons&Dragons na kraju ispadne. No počnimo od početka. Dying Earth sam otkrio preko Dying Earth RPG knjige.
Pamtim to kao da je bilo danas. Kad god bi izišla neka zanimljiva RPG knjiga, mi djeca bi se ščućurili oko knjige, komentirali slike, opise, nove powere i sumnjiva pravila, dok bi jedan od nas hrabro listao stranice pdf-a na ekranu koji nas je odvlačio od svih problema stvarnosti kao što su fakulteti, poslovi, ljubavni problemi i slične pičke materine. Jedna od tih knjiga bio je RPG baziran na Dying Earth knjigama (tj. knjizi ako kupite mrcinu u kojoj su sve četiri) još od 1950e, koje je pisao neki Jack Vance.
Isprva sam skeptično kenjao zašto sad čitamo neki hipsterski RPG baziran na knjizi o kojoj kurca ne znam, ali oni su me uvjeravali da ja jednostavno moram pratiti jer je to nešto posebno fascinantno. Spoiler: Isti dan sam užicao knjigu i idući dan ju krenuo čitati. RPG je bio bez veze i nitko živ ga nikad nije bio zainteresiran igrati.
Prolazili smo kroz čudne, užasno komplicirane, skoro shakespearianske citate u kojima se neki prljavi prosjaci, prepotentni psihopatski čarobnjaci, priglupi lopovi, zombificirani ljudožderi i druga govna razgovaraju ko da su pojeli Augusta jebenog Šenou. Kroz pjesnički kičasti razgovor ljudi se lažu, varaju, prijete, iskorištavaju, potkradaju ili dogovaraju kako sjebati nekoga trećeg na neki siguran način koj garantira da jedan drugog neće (namjerno) sjebat u procesu.
Dobro dođe riječnik dok čitate
Jack Vance tako piše u svim svojim knjigama. Svi pričaju barokno zvuzlane rečenice s hrpom arhaizama i k tome pridodatim svježe izumljenim riječima čije značenje čitatelj ponekad sazna, a ponekad ne. Pozitivci su rijetki, a još rjeđe prolaze dobro. Disbalans moći je prevalentan u svakom susretu, nitko s nikim nije jednak, nitko s nikim nije predugo dobar. Ako se netko pita “zašto bih čitao ovu grozotu?”, stvar je u tome što je Vance prokleti cinik koji pozna mnoga pravila dobrog pisanja samo da bi ih prekršio. Ne prođe previše stranica prije nego čitatelj shvati da je to sve jedna nakupina odvratnih ali apsurdnih situacija koje u neku ruku postanu interni štosevi između Jacka Vancea i čitatelja. Na kraju ne možete nego se smijati glupom i pretjeranom zlu svih žitelja svijeta. A ako se netko pita kakav je to kurčev Dungeons&Dragons u kojem nema dobrote nego svi sve paranoično idu sjebat, moj odgovor je “onakav kakvog previše ljudi počne igrat, samo nekoliko sati nakon pokušaja da zaigraju nešto kao Lord of the Rings”. Ali nije to bitan dio inspiracije….
Bitan dio inspiracije krene kad počnete čitati prvu knjigu koja je zapravo skupina kratkih priča. Na početku upoznajete čarobnjake. Genijalni ali nemilosrdni bolesnici koji su ovladali davanjem naredbi nekoj izgubljenoj tehnologiji koja ih sluša na nepoznatom jeziku. Svaku čaroliju moraju naučiti točno u riječ i pokret, u protivnom mogu gadno nastradati. Čarobnjak pamti čaroliju dok ju ne izvede izgovaranjem riječi i mahanjem rukama nakon čega zaboravlja čaroliju. Što više čarobnjak vježba, to veči broj i kompliciranije čarolije može pamtiti te se smatra višim levelom čarobnjaka u svojoj maloj ali paranoično disfunkcionalnoj zajednici. Čarolije su mnogobrojne, čudno nazvane, a neke od njih bi prosječnom igraču Dungeons&Dragonsa mogle biti poznate, posebno The Excellent Prismatic Spray. Ako nekog ovo podsjeća na Discworld, to isto nije slučajno. Čarobnjaci se ne boje kraja svijeta, oni otvaraju svoje male dimenzije u kojima planiraju živjeti kad sve bude gotovo, pod uvjetom da te dimenzije stvarno i prežive konačni kraj svijeta… Ah da, zašto se knjiga zove Tales of the Dying Earth?
Nebo je žuto a sunce je blu
Zahvaljujući ovim knjigama, “umiruća zemlja” je poseban žanr. To nije post-apokaliptični svijet. To je jednostavno svijet koji će uskoro biti gotov. Mnogi eoni su prošli, od ranih dana čovječanstva, preko visoke tehnologije i svemirskih putovanja, sve zapapreno višestrukim ratovima koji su izazvali skoro totalna uništenja, do trenutka kad počnu knjige. U vrijeme knjiga, skoro sve zvijezde su ugašene, sunce je slabašno i crveno, a stanari kolijevke čovječanstva žive u hrpi ruševina svijeta koj više ne razumiju. Iako su okruženi ostacima visokih zgrada, letečih brodova i nevjerojatnih tehnoloških predmeta, nivo tehnologije može se opisati kao srednji vijek. Nitko više ne razmišlja dugoročno o napretku zajednice ili svog statusa. Sunce se možda ugasi već sutra, bitno je sada popiti, zabaviti se, pojebat se, hitno zaraditi ili ukrasti pa ponoviti proces. Ponekad imam sumnje da je Jack Vance bio inspiracija Brixyu za način na koj je prevodio Alana Forda (prljavi siromasi pričaju ultra-književni govor s predugim rečenicama i hrpom arhaizama), ali to je možda slučajnost. A možda i nije.
Imate osjećaj da bi vam se knjiga mogla svidit? Evo jednog od mnogima dragih dijelova prema kojem ćete lakše procijeniti sviđa li vam se čitati tako nešto. Glavni junak kasnijih knjiga, odvratni pokvareni seronja koji samog sebe zove Cugel the Clever, načuo je da čovjek u kući gdje želi odsjest nije osoba od povjerenja. Zato je učinio jedinu mudru stvar, provukao se kroz prozor njegove kuće i zavezao ga na njegovom stolcu:
Faucelme returned, shaking his head in puzzlement. He seated himself in his chair and resumed his reading. Cugel came up behind him, looped the rope around his chest, again and again, and it seemed as if the rope would never exhaust the coil. Faucelme was presently trussed up in a cocoon of rope.
At last Cugel revealed himself. Faucelme looked him up and down, in curiosity rather than rancor, then asked: “May I inquire the reason for this visit?”
“It is simple stark fear,” said Cugel. “I dare not pass the night out of doors, so I have come to your house for shelter.”
“And the ropes?” Faucelme looked down at the web of strands which bound him into the chair.
“I would not care to offend you with the explanation,” said Cugel.
“Would the explanation offend me more than the ropes?”
Cugel frowned and tapped his chin. “Your question is more profound than it might seem, and verges into the ancient analyses of the Ideal versus the Real.”
Faucelme sighed. “Tonight I have no zest for philosophy. You may answer my question in terms which proximate the Real.”
“In all candour, I have forgotten the question,” said Cugel.
“I will re-phrase it in words of simple structure. Why have you tied me to my chair, rather than entering by the door?”
“At your urging then, I will reveal an unpleasant truth. Your reputation is that of a sly and unpredictable villain with a penchant for morbid tricks.”
Faucelme gave a sad grimace. “In such a case my bare denial carries no great weight. Who are my detractors?”
Cugel smilingly shook his head. “As a gentleman of honour I must reserve this information.”
“Aha indeed!” said Faucelme, and became reflectively silent.
Cugel the Clever
Cugel je bitan razlog zašto su knjige dobre. Prva knjiga vas uvede u svijet propasti, ljudožderstva i Dungeons&Dragons čarolije, ali druga knjiga vas upozna s jednim od najgorih seronja kojeg ste imali čast čitati kao glavnog glumca. Treća knjiga se čini malo lijeno napravljena i zapravo je produžetak druge, svodi se na neku opsceno izopačenu verziju Odiseje u kojoj Cugel na svom putovanju sretne otok s narodom koji živi pod nekim čudnim običajima, proba se tamo malo obogatiti ili si bar platiti put dalje, napravi takvo sranje da sjebe kompletan otok svojim pokušajem muljaže i jedva živ glavu izvuče dok bježi. Ali opet, treća knjiga je izumila Trading Card Games pa vi vidite.
Ok malo pretjerujem kad kažem da je baš izumila TCG, sigurno je bilo inspirirano nečim drugim, ali ipak, to su knjige koje su praktički stvorile Dungeons & Dragons pravila tako da ništa nije nemoguće. U jednom trenutku knjige, Cugel u nedostatku hrane i novaca nađe jezero fosila. Čovjek koj drži jezero plaća dobar novac ovisno o tome koliko rijedak fosil ljudi upecaju. Fosili se dijele na obične, rijetke i jako rijetke, a cijena im raste geometrijski. Kako se fosili prodaju u skupinama, tako svaki zaposlenik ima neko svoje skrovište čestih, rijetkih i jako rijetkih fosila. Cugel u početku pošteno peca i skriva svoje česte, rijetke i jako rijetke fosile, ali u nekom trenutku prilikom svog skrovitog brojanja zaključi da mu neki nedostaju i da mu netko sigurno zna za skrovište pa ga suptilno potkrada. Odluči se na osvetu što, standardno, rezultira sve većim i većim sranjem.
Zadnja knjiga je o čarobnjacima. Nemam što puno pričati. Svi su grozni pohlepni seronje koji jedan drugog mrze skoro koliko mrze žene. Ako ste izdržali do četvrte knjige bez da ste probali zapaliti knjigu, Jacka Vancea i mene, svidjet će vam se četvrta knjiga, ne brinite. Čak ima i relativno ugodan kraj.
Pa da zaključimo, Dying Earth je do jaja
A što da vam dalje pričam? Priču o čovjeku koji kao obiteljsku tradiciju od tri generacije traži čarobni predmet po plaži, a Cugel ga slučajno ugleda? Priču o zajednici koja najviše poštuje obitelji čiji muškarci upijaju najviše preostalog sunca pa se muškarci sunčaju na ogromnim tornjevima od kamenja dok žene grozničavo skupljaju novac za ogromno kockasto kamenje kako bi njihov muž imao najviše sunca, a Cugel ukrade čarobne cipele kojima lokalni prodavač kamenja čini da kamenje bude dovoljno lagano za odnijet u visinu? Možda mogu pričati priču o tome kako se Cugelu lokalni šljakeri ne svide pa odbije njihov poziv na obrok, ali shvati da je odvratno gladan i upravo odbio obrok pa u očaju pojede neko slinavo stvorenje za koje kasnije otkrije da je to čarobnjakov TOTALITY te ga čarobnjak baci u daleku prošlost gdje Cugel mora naći raniji TOTALITY i pritom spasit živu glavu? Saznat ćete sve te priče ako ćete čitati knjige pa bolje da ne nabrajam.
Ostavit ću vas samo s još dvije informacije. Prvo, ako ste u jednoj od mnogih video igara pročitali “It is pitch black. You are likely to be eaten by a grue.”, to je referenca na čudovište iz Dying Earth. Drugo, nikad se ne sazna što je TOTALITY, zna se samo da je to nešto slinavo što čarobnjak treba i uvijek je pisano velikim slovima. Bonus treće: Nikad se ne sazna što je zapravo grue. Zna se samo da te može pojesti ako si u mraku. Još jednom se kasnije spomenu, ali s namjernim nedostatkom informacija kako bi se čitatelj bolje nanervirao. Tako to Jack Vance voli i svatko tko vas proba uvjeriti da dobra knjiga mora objasniti svaki bitan detalj i ništa ne smije ostaviti nejasno i zbunjujuće, očito je preskočio Jacka Vancea.