Iako je u našem stanju uma urezano da TTRPG jednostavno mora imati element di zaustaviš vrijeme da bi “zarolao inicijativu” i igrao combat na poteze, to u godini božjoj 2025. opće nije slučaj. Postoje ogromne količine RPG-ova koje to rješavaju znatno fluidnije. Ponekad je cijeli rat samo jedan roll, ali zato imate cijeli mini-game za uvjeravanje drugog igrača u neke odnose (ne obavezno spolne). Ali ako baš jako jako želite da vaša RPG avantura bude, u klasičnom stilu, ispresjecana taktičkom igrom u stilu ratnih igara (samo što vodite jednog lika umjesto jedne vojske), dozvolite da nabrojim što je meni bilo zanimljivo od takvih igara.

Dungeons and Dragons

Tehnički najstariji RPG te glavni krivac što svi gledaju RPG-ove kao wargame s malo roleplaya. Realno, to je zato što igra i jest izišla iz Wargamea. Ne pomaže ni što je Gygaxov veliki pridonos igri bio da popiše i kodificira svako biće stvar i pojavu iz svake bajke, legende, priče, svete knjige, paranoične teorije i kriptozoološke istrage koju ste ikad sreli te je tako postavio standard za sve buduće igre. Tko nam brani da nordijski Berzerker sretne mumificiranog jetija u vanzemaljskoj piramidi? Ja ne branim. Policija ne brani. Nitko normalan to ne brani. Dobro došli u Dungens and Dragons.

Svakom novom edicijom, igra je sve manje bila istraživanje tamnica za pare i slavu, a više je imala naglaska na combat di figurice šetaju po kvadratićima i mlate druge figurice. Prva edicija je bila kaos i igrala se jer praktički ništa drugo nije postojalo. 2e je malo bolje (iako i dalje grozno) balansirao i razradio combat da liči na nešto. 3e je sve učinio malo više pristupačnim, jako nabrijanim i bolje povezanim s roleplay dijelom. 4e je sve pretvorio u čisti combat i generalno ispao shit unatoč nekim jako dobrim idejama (ignorirajmo što je inspirirao bar dvije igre koje navodim kasnije). Trenutni 5e (i njegov priglupi potomak 5.5) se malo vratio par koraka u smjeru narative i explorationa. Jako pojednostavio borbu i učinio ju pristupačnom ljudima koji nisu spremni čitat knjižurinu da bi se igrali. Odlična ideja, samo što je u svom pojednostavljenju combat postao malo spor i svi imaju malo previše hitpointa tako da se više nego ikad osjeti onaj turn-based problem u kojem se sve svodi na “ja tebe lupim u jaja i onda ti mene lupiš u jaja i tako dok nekom ne otpadnu jaja”. Ima to i dobrih strana npr. manje se osjeti problem u balansu. Čak i da je netko duplo jači nego što treba, combat toliko traje da se to sve stigne prilagoditi. Raj za custom pravila.

Ima tu i treći problem, role-play dio je malo mršav. Ima te neke skillove i ancestry i to bu valjda ljudima dosta. Zna to biti ok za igranje, posebno kad vodi netko tko je dobar. Ali kad je manjkav combat i manjkav role-play, odjednom čovjek shvati da igra jebeni mcDonalds umjesto fine večere. Oćeš nešto fino pečeno i nakon toga ubojito ušečereni desert? Evo ti sve u jednom majušnom hamburgeru, ko te jebe.

Pathfinder

Paizo Publishing, firma koja je radila časopise Dungeon i Dragon se na početku DnD 4e odvojila od Wizardsa te su napravili svoj RPG koji je višemanje prepisani dnd 3e s nekim ekstra nabrijanim stvarima. Sama pravila nisu bila neka revolucija, ali njihove avanture su bile tri koplja iznad bilo čega drugoga, što nije čudno s obzirom na to da su do tada svaki mjesec štancali dva časopisa od kojih je jedan bio samo hrpa avantura. Savršeno povezan svijet, pravila, roleplay i combat. Divota. A onda je stigao Pathfinder 2e koji je, ironično, malo više ličio na DnD 4e, ali su napokon pravila za borbu postala stvarno dobra. Kombinirano s odličnim avanturama, trenutno mi je to glavni favorit kad želim RPG kombiniran s Wargame elementima.

Sustav nije jednostavan, a avanture nisu milosrdne. Da moram to učit od početka, vjerojatno bi sve poslo u 3 pizde materne ali nakon debelo preko 20 godina RPG-ova, baš se nalazim u sustavu i jako mi je zabavan. A osim Pathfinder fantasy igre, postoji i Starfinder (uskoro izlazi 2e), malo naprednija i mnogo blesavija svemirska opera u dalekoj budućnosti. Još uvijek su tu paladini, čarobnjaci i svećenici ali s jetpackom na leđima hakiraju kompjutere i pucaju iz mitraljeza. Postoji i dodatni mini-wargame za svemirske brodove, a navodno u novoj ediciji stižu i borbe vozilima, divovskim robotima i bogzna što sve ne. Ako se ne vidi, nemalo sam hajpan na izlazak nove edicije Starfindera. Panično čitam svaku novu objavu koju šalju.

Warhammer Fantasy RPG

Kad neki praavi wargamer čuje “warhammer” odmah pomisli na vojske vitezova koji se mlate s hordama ogromnih orkova dok ih straga grizu rojevi odvratnih ljudi-štakora, a nebom lete epske magije koje ruše cijela sela. Warhammer Fantasy RPG iliti WFRP je takvim ljudima šok kad skuže što je igra. Vi ne počnete kao veliki junaci nit je to glavni dio igre. Igra umjesto klasa ima nekih stotinjak “profesija” od kojih su početne jako prizemljene. JAKO SU PRIZEMLJENE! Igrači počinju kao neki studenti, farmeri, lovci na štakore, prosjaci, poljski banditi i sl. nesposobna bagra. Samim tim, jako lijepo prikazuje Warhammer kako je originalno zamišljen, kao vrlo britansku satiriku sličniju Crnoj Guji nego Gospodaru Prstenova. Zapravo mi je stil RPG-a najsličniji stripovima Družina od Vješala.

A kakav je Wargame dio? Stare edicije RPG-a su dosta izgledale kao originalni Warhammer stat blocks onako nekako vodoravno u dva reda. Velik naglasak je na melee borbu i ranjavanje protivnika pa umjesto da birate jedan od 517 special abilitya, fokusirate se na to jel bi radije branili štitom, parirali oružjem, udarili s jednom ili 2 ruke i sl. Ono što mi je bilo revolucionarno u odnosu na sve ostale igre, barem u 2e pravilima, combat se ne mora baš obavezno igrati na kvadratičnom gridu. Igra je totalno otvorena na to da igrate na svojim Warhammer wargame terenima i umjesto kvadratića koristite metar za izmjeriti daljinu kretanja, dodirivanje baza i generalno je feeling kao da igrate originalni WH wargame, osim što ima uključene neke “osobnije” stvari jerbo umjesto vojske upravljate samo s jednim svojim likom – postoje hit locations tj. u borbi možete izgubiti ruku, nogu, glavu, ponos, opremu, svašta se može izgubiti.

Možda igranje cotavih prosjaka nije nešto što želite, iako ne vidim zašto ne – meni je baš zbog tog ciničnog low-key pristupa WFRP bio među najduhovitijim RPG-ovima koje sam igrao – ali razumijem da mnogi ljudi ulaze u RPG zato da igraju nešto što ne mogu biti u stvarnom životu u kojem nije problem postati cotavi prosjak. I vi u stvarnosti možete postati cotavi prosjak već danas, pitajte me kako.

Draw Steel

Popularni youtuber Matt Colville kojem uporno zaboravljam ime pa ga uglavnom zovem Bradonja Sisak, odlučio se odvojit od DnD materijala i krenuo je raditi svoj RPG inspiriran omraženom četvrtom edicijom DnD-a. Igra još nije gotova, ali imam frendova koji povremeno udijele koji cent na Patreonu da poberu nekih radnih materijala pa sam i probao igrati neku ranu verziju. Zasad mi se čini genijalno do te mjere da mi ni ne treba RPG dio, dosta mi je samo ono di idem klat monstere s ekipom.

Igra ima ogroman naglasak na positioning. Sad će neko reč “i DnD ima positioning ako igraš s Attack of Opportunity” ali to je govno a ne positioning. Draw Steel abilityji uvijek daju damage. Uvijek?!? Kako bi Bradonja osobno objasnio, imat 60% šanse da neš napraviš je ok u klasičnom wargameu di 15 likova napada istodobno pa neki prođu a neki ne. Ali kad ja solo u DnD-u napadam protivnika i imam samo jedan napad, to je neopisivo dosadno. No bitno je što jedinice rade osim damagea. Nekad daju minuse, nekad poništavaju tuđe abilitye, ali vrlo često je to prisilno pomicanje sebe i drugih po terenu. Možete odgurivati, povlačiti, tjerati ljude da se maknu, braniti im da se maknu itd. Ali ne samo neprijatelje, možete i svojeg kolegu opalit da odleti iza neprijatelja ili podalje od opasnosti. DnD 4e je tako nekako isto radio, ali njihove avanture i monsteri su bili ljeno smeće di je skoro svaki encounter bio “prazna soba 8×8 di stoje 3 neprijatelja koji vam kao napad drainaju specijalne abilitye jer je to jako zabavno”. Draw Steel mape su pune prepreki, rupa, ubojitih litica, klimavih mostića, zamki koje uključuju kružne pile te mnogih drugih veselja. A veselja nema većeg nego kad aktivirate ability koji daje damage zlom orku i usput besplatni napad vašem kolegi koji se zaleti u nekog goblina i baci ga u tri pičke materine kroz lonce, trnje, kipuću magmu i malu kulturu eksplozivnih gljiva. Kao što već možete pretpostaviti, takva igra zahtjeva jako konkretne dogovore među likovima, a ne da neko kaže “vidjet ćete što ću ja napraviti, he he he” ili kako ja to volim zvati, Gandalfovanje, dok ostatak ekipe nema pojma što sad. Još jedan odličan dodatak je što svatko dobije vrlo močnu reakciju van poteza na koje su svi toliko navučeni da vrlo pozorno prate tuđe poteze umjesto da igraju igricu na mobitelu dok čekaju da opet budu na redu. Svi stalno igraju i prate! Nema mira. Još jedan jako simpa detalj, kad počne combat ne kažete “roll initiative” nego “draw steel”.

Ok ima i roleplay dio. Postoji cijeli mini-game uvjeravanja bitnog protivnika i prebacivanja njegovog mišljenja na svoju stranu, ovisno o tome što mu kažete i što uz to zarolate. To nije za stalnu upotrebu nego samo u epskim situacijama. Nisam probao mini game uvjeravanja, ali neki ljudi na internetu se kunu kako opće nije loše, baš je guba. Evo ne znam, valjda ću saznat jednog dana.

• EDIT: Frend koji je vodio playtest je upravo pročitao gornji tekst i rekao “igrali smo playtest uvjeravanja ali je očito bio tako dobar i memorable da si ga zaboravio, a ja se ne sjećam kak funkcionira.”

Flying Circus

I za kraj, evo nešto apsolutno divlje za ljude koji žele nešto stvarno drugačije. Ne mogu ovo reči da je Wargame iako je u igri pravi pravcati war. Za početak, nema battlefield nego je Mind’s Eye iliti nema ploču za figurice nego je sve opisno. Flying Circus je fantasy igra o plaćeničkoj skupini pilota. Zamislite Porco Rosso ali se svako malo neko pojebe.

Prvo po čemu se vidi da ovo zapravo teeeehnički nije Wargame je po tome što je igra PbtA iliti bazirana na RPG-u Apocalypse World koji bi se čovjek usudio reč da je suprotno od Wargamea. PbtA je poznat po jako fluidnoj narativi (u odnosu na strože definiranu priču i detaljno pripremljene situacije) i velikoj šansi da pri rolanju imate tzv. “djelomični uspjeh” u kojem opisujete što vam je uspjelo a što pošlo po krivu, a to u wargameu načelno nije dobra ideja – wargame treba roll da vidiš jel si uspio ili nisi, a ne jel si možda djelomično nekog ogrebao pa će idući tjedan dobit sepsu. PbtA isto tako ima pristojnu količinu pravila prilagođenu za odnos među likovima. Za razliku od svih igara gore koje funkcioniraju tako da su svi igrači jedna kooperativna mašina protiv svijeta, Apocalypse likovi međusobno imaju ogromne varijacije između nepovjerenja, svađa, intimnih trenutaka, žrtvovanja za sudruge i drugih vrlo ljudskih problema u kojima se komotno može desit da vas kolega ne pokrije u borbi jer je ljubomoran što ste se dirali s trećim likom u partiji nakon što ste se napili da izbrišete traume od nedavnog pokolja.

Znači nije baš Wargame… ali što jest? Glavno “meso” igre je jako kompleksan simulator upravljanja dvokrilcima, trokrilcima, četverokrilcima, a ponekad čak i jednokrilcima. Kad pripremite svoj avion, imate razne tablice i poteze čija učinkovitost ovisi o težini tereta, što uključuje oružje i gorivo, a osim toga stalno morate paziti na RPM motora, nauljenost goriva, oštećenost krila i ostala veselja vrlo nespretnih naprava kakve su, samo bogu jasnim čudima, preokretale odnose u prvom svjetskom ratu. Da ponovim, igra nema teren/grid, nego je sve opisno, a radnja je reaktivna tj. GM nema svoj potez nego sve ovisi o tome što igrači rade. Ako se desi da neki protivnički avion nije imao šta za raditi taj potez jer nit ste vi njega sjebavali nit ste radili neki manevar koji mu je dozvolio da sjebe vas, onda je taj avion bio “negdje u oblacima” pa se idući potez može vratit. Pročitao sam core rulebook, čitao mišljenja po internetu i sve se čini vrlo solidno, ali nisam probao u praksi jer oko mene očito nitko nebi kombinirao žestoku narativu i poljuljane odnose među likovima igrača sa pretjerano kompleksnim simulatorom vojnih aviončića sličnih onima iz daleke prošlosti. To su dva jako različita stila igre kad čovjek pomisli “igra mi se nešto ovakvo”.

Zaključak?

Naravno da sam jedva zagrebao površinu liste rpg-ova koji su istodobno i wargame. Očekujem bar 2-3 ljuta čitatelja koji vrište nešto tipa “zašto nisi spomenuo Strike!” ili “jesi li znao da Iron Kingdoms ima svoju dnd3e verziju?” ili “GURPS tehnički ima wargame elemente” ili bogzna, garant bi mi netko najradije poturio Shadowdark pod wargame. Ali mislim da moja lista čist pristojno pokriva neku osnovu od koje vi počnete i kažete “hmm ali ja bih nešto još malo drugačije, postoji li ovako nešto?” pa ili nađete ili napravite svoje. Sretno s tim i sjetite se da kad se igrate u vaše slobodno vrijeme, ispred svega treba biti zabava pa tek onda sve ostalo.