Tamo neke (sad ću lupit) 2016. frendica od sestre… ne, sestra od frendice… manje bitno, bitno da me zvala probat igrat neki role play preko mobitela. Moja prva reakcija bila je “zašto bih se igrao dopisivanjem preko mobitela, jel ti ja ličim na djevojčicu koja želi role playat Naruto?”. Ali ajde idem probat, navodno je u pitanju baš neki projekt “Secret Story Network” koj želi to pretvorit jednog dana u servis i kaže da imaju odlične ideje. Šta odlične ideje, imam i ja odlične ideje svakodnevno. Zahvaljujući svojim odličnim idejama sam cijelu zimu držao fen u krevetu da si mogu grijat čarape ujutro prije ustajanja.
Naravno, zastrašivanje nije tu prestalo. Ubrzo sam saznao da se igra preko Whatsappa, ali plan je imat svoju aplikaciju jednog dana kad bu para za to. WHATSAPP?!? Boktejebo dobro da prek SMS-ova ne igramo. Al ajd, svaki medij za dopisivanje je valjda dobar. Počela je igra, svi smo bili neki tajni agenti u kockarnici, pravila za igru nema (osim don’t be a dick i sl.), rolanja kockica nema, likove si je svatko izmislio kako želi, ja sam odmah bio kineski čića od sto godina koj zna sve borilačke vještine ali je prestar da bi ih propisno koristio pa se uglavnom skriva. A onda je počelo ono što mi je razorilo mozak.
Neka igre počnu
Conductor (dirigent – Secret Story varijanta imena Game Master) je rekao “počinje borba, brzo svi pošaljite fotku oružja kojeg ste ponašli. Ja sam otišo na google, ali to je bila velika greška. Još par ljudi si je guglalo neko oružje, ali najbolja oružja su bila stvari koje su ljudi našli i fotkali u kući. Naoružani čekičima, sjekirama, bejzbol palicama, stolnim lampama i sl., opisivali smo, fotkali, skidali fotke i snimali kako se borimo. Ja sam snimio sebe kao nekog stražara i onda sam svoju ruku (s drugim rukavom) koristio da zgrabim samog sebe za usta kao da je došao ninđa i zgrabio stražara), ali svašta je tu bilo, od škrabotina do gifova s interneta.
Nakon toga smo si svi guglali prijevozna sredstva. Iskoristio sam priliku što sam okružen noobinama (to je mladenački izraz za “novajlije”) da nađem fotku rikše i kažem “jooj ja sam star i boli me koljeno, jel može netko vuči ovu rikšu?” i ubrzo dobio volontera. Kad nas je na destinaciji čovjek pitao zašto nam je tako dugo trebalo, objasnio sam mu da šta mene gleda, nisam ja taj koj je vuko rikšu. Čovjek nam je dao fotke našeg idućeg kontakta i onda je igra stala s (ne baš) dramatičnim “nastavit će se”. Gotovo. 90 minuta je prošlo, bumo nastavili jednog dana, možda.
Bio je to jedan od testova za igranje preko SSN-a. Ljudi su zvali prijatelje, poznanike, suradnike i probavali stvari. Pisali smo mišljenja o igri, igrali još neke igre od drugih ljudi i nešto mjeseci kasnije, dobio sam novi poziv da im je prošao projekt i imaju financije za platit nove autore i jel bi možda ja probao složit igru za Secret Story Network. Uf.
Koliko igre stane u 90 minuta tipkanja na mobitelu?
S jedne strane, 90 minuta dopisivanja preko mobitela je jako malo vremena i jako malo toga se može dogoditi da bi ljudi rekli “wow kako dobro zaokružena priča”. Na primjer, rpg dungeon od 5 soba je vrlo vjerojatno previše za SSN igru. Whatsapp ima ogromna ograničenja od kojih mi je najgore to što ljudi nebi trebali mijenjati svoje ime samo tako jer mnogi ne žele da im npr. šefica ili tata umjesto normalnog imena vidi “Fallopio, ratnik i ginekolog”. S druge strane…
Whatsapp ima fotkanje, ima snimanje videa, ima snimanje zvuka, ima neke aplikacijice za crtanje, nema što nema. Poželio sam testirati medijske ekstreme koliko god mogu. Napravio sam natjecanje umjetnika u čarobnoj šumi.
Da, dobio sam pravi trailer. Ima se, može se! Svatko je koristio svoje stvarno ime ali je imao produžetak. Npr. ako se Mirko želi baviti slikanjem, zvat će se Mirko the Painter. Tako sam višemanje izbjegao da ljudi moraju mijenjat ime na Whatsappu. Ekipa koja se skupila bila je šarolika. Prijavili su se mandolinist, fortune teller, blogger, whiteboard artist, gif maker, finger mspainter… ne znam ni ja više, tada je natjecanje bilo u samo dvije runde i istovarili ogromne količine umjetnosti u sat ipo vremena, pobijedio je whiteboard artist koj se kasnije pohvalio da je varao, zapravo se on dopisivao, a njegov prijatelj je crtao po white boardu. Wow, kakvo varanje.
Neka konferencija počne
Tu negdje su mi kupili put do njih u Englesku da održim predavanje. To mi je bio totalni šok. Navikao sam se družit s RPG štreberima i video game developerima, često sam jako daleko od najpametnije osobe u prostoriji, ali ovim ljudima koji su stručnjaci za klasične medije, ovi interaktivni su sve nešto novo i čudno. I tako sam malo glumio stručnjaka za interaktivnu umjetnost po Manchesteru i Leedsu. Taman sam stigao kad je trajao njihov gay pride. Možda nije bio idealan izbor da obućem majicu “multi-bear”, al opet, ak si na prajdu, budi na prajdu sa stilom. Znam da skrečem s teme ali bilo mi je šokantno kako je cijeli Leeds normalno sudjelovao od električara preko vatrogasaca do policajaca. Tu sam čuo i jedan od jako mi dragih citata “See, not all cops are bastards. Some are gay”.
Sadašnjost i budućnost
SSN se od tih dana dosta razvio. Nekad je tu bilo pisaca zbunjenih improvizatorskim tehnikama koji su s mog predavanja užurbano precrtavali onaj glupi trokut definiranja podvrsta RPG-ova. Sad ima odličnih pisaca i genijalnih igara od kojih sam na nekima čak i ja radio. Variraju od ciničnih obiteljskih drama u stilu neke australske sapunice, preko whodunnit di kriminalci u skladištu otkrivaju tko od njih je izdajica dok šef ubija jednog po jednog, do zombi apokalipse u kojoj igra nekoliko grupa od po 5-7 ljudi nakon čega se svi zajedno nađu u jednoj zajedničkoj grupi i haos preuzme cijelu igru. Ovu zadnju sam prvo mislio da će bit katastrofa, nemreš vodit 20+ ljudi istodobno, ali nekako je energija bila tako dobra da su se svi družili i ludo zabavljali dok su bježali od zombi igrača koj ih je u Manchesterskom zoološkom vrtu napadao dok je jahao zombi gorilu.
Čak smo jednom testirali i tu famoznu aplikaciju koja će jednog dana zamijeniti whatsapp. BIlo je genijalno. Ja sam zaspao i zaboravio na igru, slučajno sam vidio invite na mailu, upao s 10 minuta zakašnjenja i bio uvjeren da je to samo testiranje aplikacije. Vidio sam da mi je dodjeljena uloga vjeverice pa sam ko debil napiso “chirp chirp i am bird” da bi ubrzo shvatio kako igra jebeno traje i šumske životinje moraju pomoć dedi mrazu koj je sjebo sanjke. Ostatak vremena sam igrao vjevericu koja brije da je ptica i bilo je prekrasno. Aplikacija je bila odlična. Točno se vidlo tko je tko, s točnim imenom i slikom, kad bi conductor pričao, bio bi poseban font kao da je narator nešto rekao. Čak je postojao i dice roller!!! Ali navodno se moramo držat whatsappa jer je ovo nestabilno ili tako nešto.
Evo za koj dan ću raditi kao NPC u najnovijem testu baziranom na studentskom storyu o malom mjestu u Poljskoj gdje se održava godišnje natjecanje u kuhanju gulaša, ali svaki natjecatelj ima neku groznu tajnu, Pitali su me jel bi se htio i obuć u svog lika i odglumit ga kao najavu za trailer, a tko sam ja da odbijem obuć se u idiota i lajat s odglumljenim istočnoeuropskim naglaskom (jerbo ga inaće totalno nemam). Igra je vjerojatno zatvorena, ali ako baš jako želite probat, javite se pa vas možda i uguram. Ako ne u ovom igranju, onda u nekom drugom.