Ja i dalje jebeno ne vjerujem da internet prati svaki moj korak, gleda što tražim i što mi treba, osluškuje moje razgovore, a sve to u svrhu reklamiranja i javljanja vijesti specifično za mene. Ako je išta od toga istina, zašto svaki dan moram čut koj je američki predsjednik piškijo a koj je kakijo, ali ne saznam da su jebeni Wolfwalkers izišli na torrente Apple TV?!? Evo samo pola godine kasnije, gledam ovo treče remek dijelo za koje nas Tomm Moore uvjerava kako je cijelu trilogiju (Secret of Kells, Song of the Sea i Wolfwalkers) odavno zamislio kao trilogiju. Gle Tomica, ne mora ti biti neugodno što su ti sva tri crtića na istu temu pa da moraš izmišljat da su to zapravo trilogije. Jebeni Disney nam već desetak godina isto tako prodaje varijantu na isti jebeni crtić jer horde novonastalih dvanaestogodišnjaka najlakše potroše novac na već oprobanu formulu.
Kao što ste već opazili iz prošlog paragrafa, držim kako je Wolfwalkers jebeno genijalan. To je fascinantno remek-dijelo, čudo klasične animacije i mješavina toliko raznolikih stilova da bi Bobu Čapeku pao monokl u šampanjac od šoka, nakon što je bio uvjeren kako je polomio svijet animirane industrije s onom blagom promjenom prašnjavog 3D-a u malo manje prašnjavi 3D s pokojim zalutalim elementom La Linea crtića kakvu smo vidjeli u Soul i rekli “wow, ovo je nešto malo drugačije nego ostali crtići”.
Wolfwalkers je crtić u kojem autore boli kurac za perspektivu i ujednačenost stila. Točna perspektiva je za kukavice, a uvjerenje da u kadru svi elementi moraju biti rađeni istim stilom je za debile. Ovdje je bitnije da svaki kadar izgleda kao srednjovjekovni crtež ili drvorez ili skica poludjelog divljaka iz šume, svaki novi vizualni detalj je novi šok za osjetila. U gradu je sve jako kockasto, od ujednačenih zgrada do sumnjivo četvrtastih ljudi, dok je izvan grada u divljini sve okruglasto, pastelno, čak se na likovima vide i tragovi skiciranja jer ljudi koji misle da crtež mora biti čist od svih znakova proizvodnje si mogu popušit kurac.
Još na slici to izgleda normalno, ali kad je to sve u pokretu, a još onda kad muzika zasvira jebala te krava u uho kako sve postane prekrasno.
Radnja je, kao i svaki put, o djeci koja otkrivaju drugu, više čarobnu djecu. Ipak je crtić rađen za derišta pa mora biti očiti negativac i elelmenti drame s relativno sretnim završetkom bez previše nasilja ili očitih scena smrti. Ali unutar te “sigurne” radnje, skriva se komplicirana političko-religijska situacija koja uključuje okupaciju engleskih krščana na pogane Irce te krčenje šuma u svrhu prehrane okupatorske vojne mašine koja gazi ostatak svijeta. Nevjerojatna je i prikrivena kompleksnost likova u čijim se postupcima, a posebno greškama i međusobnom konfliktu, vide njihovi strahovi, politička uvjerenja, rezultati roditeljskog odgoja i pridavanje prevelike važnosti samima sebi te svojim vladarima. Čak i glavni zlikovac do kraja ostaje vjeran sebi i svojim uvjerenjima, nakon čega se čovjek, makar na trenutak, zapita ima li smisla protiviti se tuđim uvjerenjima kad svi mi sjebavamo jedni druge u najboljim namjerama te mislimo da smo Mahatma Jebeni Ghandi dok se kupamo u kaljuži vlastitih odvratnih izljeva sebičnosti i gaženja svega oko sebe samo da bi se na kratko osjećali malo sretnije prije nego nas ponovo pregazi mračna spoznaja da smo jebena govna koja će jednog dana pocrkati da možda ostave mjesta za nova govna da se kupaju u govnima naših govana.
10/10, najbolji crtić koj sam gledao u zadnjih puno godina. Malo su mi akcijske scene pred kraj preduge, ali znam da to mladi vole pa neka bude i toga.