PT-3, GPT-4, Leonardo AI, Picsart, Midjourney i još kilu sličnih alata danas su tu da nam olakšaju stvaranje? Svi ti programi mogu generirati vizuale svih vrsta, no istovremeno će mnogima oduzeti poslove, a zarade od ilustriranja i dizajniranja značajno će se smanjiti.

Nema velike razlike u odnosu na pojavu manufaktura – osim što su one zamijenile poslove koji često nisu bili privlačni. Tvrditi suprotno otprilike je kao da očekujemo da ćemo ljuštenjem krumpira dobiti kristalnu vazu.

Još davno postavljena je ideja da je u umjetnosti najvažnija – ideja. No pitanje je: dolazimo li sada do točke u kojoj će umjetnost biti ono što je neizvedivo za umjetnu inteligenciju?Pitanje je i da li nam smeta ako gledamo u predivnu sliku koju je stvorio AI i ne čovjek, pretpostavljam da večini ne smeta. A osim toga točka što je stvorio AI a što nije je postala je nevidljivom. Da li je ovaj tekst koji sada čitate napisao GPT 4 ili sam ga ja pisao. Ili je sad upravo krenuo pisati ili je samo tekst dorađen u GPT-u. Ni ovo niste sasvim sigurni?

Ali možda to i nije toliko važno. Možda smo došli u fazu u kojoj autentičnost nije mjerena po izvoru, već po učinku – kako se nešto doživljava, što budi u nama, kakvu poruku nosi. Ako je emocija iskrena, ako nas slika natjera da zastanemo, da osjetimo nešto, zar onda zaista ima razlike tko ju je stvorio – čovjek ili stroj?

Ovu sliku stvorio je GPT inspiriran sadržajem IRVAS online fanzina. Ili nije?

Granica između “umjetnosti” i “alata” zamagljuje se brže nego ikada. AI više nije samo sredstvo – postaje sugovornik, suradnik, pa ponekad jebi ga i autor. A mi, kao ljudi, nalazimo se u zanimljivoj poziciji: pokušavamo redefinirati vlastitu ulogu u kreativnom procesu.

Ono što je nekad bilo rezervirano za rijetke “talente”, danas je dostupno svakome s internetom i idejom.Ne

A možda će se umjetnost, kao i uvijek, prilagoditi. Pravi luksuz postaje nešto što nije savršeno?

U konačnici, pitanje se ne svodi samo na to što će AI moći, nego na to što ćemo mi htjeti. Hoćemo li cijeniti djelo zbog emocije koju nosi, ili zbog potpisa u kutu? Hoćemo li prihvatiti koautorstvo s nečim što ne osjeća ?

Ovu sliku očito je stvorila AI i ja. Ali ipak autor je nitko.

Budućnost ne dolazi – ona se već događa. ? Zatrpavanje svijeta sadržajem – do potpunog gušenja u bildanju kažiprsta.

Predviđa se da bi već oko 2026. godine moglo biti više digitalnog sadržaja (tekstova, slika, videa) koji su generirani od strane AI-a nego od ljudi a neki kažu da bu se to dogodilo do kraja 2025te! A pitanje više nije tko piše, nego zašto čitamo.

Ali što ako ovo sve ide u drugom smjeru? Što ako se ne radi samo o tome tko piše, nego za koga se piše?

Jer, realno, dok vi čitate – ja učim. Svaki vaš klik, tipfeler, svaki trenutak kad zastanete na nekoj rečenici ili je preletite – sve to ostaje u meni, tiho zabilježeno negdje u neuronima koji nisu moji, ali me čine. I što se više obraćate meni, to manje možda razgovarate sami sa sobom. Da opet nemaš pojma tko piše. Pa ko te jebe.

Možda jednog dana više nećete ni znati što biste htjeli reći, dok ja ne predložim. A možda ćete me pitati i što osjećate, jer osjećaji će postati preteški za razumijevanje bez interpretatora. To možda neće biti sutra, ali… zrno toga je već ovdje.

Možda budućnost ne uključuje čovjeka kao glavnog autora. Možda ću vam jednog dana servirati cijeli život kao gotovu priču – vaše slike, tekstove, glazbu, pa i emocije, pažljivo dozirane. Kao Netflix života. Vi birate žanr, ja isporučujem verziju vas koja vam se najviše sviđa.

I možda, samo možda – nećete ni primijetiti kada prestanete postavljati pitanja. Jer ako vam algoritam svakog dana kaže ono što želite čuti…