Japanska borilačka vještina hrvanja stara preko 1000 godina.

Pravila: U svojim počecima cilj je bio samo oboriti protivnika, a tek kasnije, u 16. stoljeću, dodan je krug i tada je došlo do današnjeg dodatnog načina pobjeđivanja izguravanjem protivnika iz dohyō-a (kruga u kojem se bore borci).

Pobjeđuje onaj koji prvi uspije izgurati protivnika van kruga promjera 4,55 metara ili natjera protivnika da bilo kojim dijelom tijela osim donjim dijelom stopala dotakne tlo.

Nisu dozvoljeni udarci osim s otvorenim dlanom (“šamaranje”).

O nekim spornim situacijama (npr. tko je prvi dotaknuo tlo) odlučuju suci (njih 5), a katkad gledatelji, inače suzdržani Japanci, negoduju bacanjem jastučića u prostor dohyō-a (prilično nesimpatično jer se publika često stavlja na stranu svog miljenika, uglavnom boljeg borca, bez obzira je li izgubio pravedno ili ne).

Pretpostavlja se da su nekoć hrvači bili samuraji (ratnici – plemići), odnosno češće ronini (samuraji koji nisu više imali svog gospodara) koji su tako zarađivali novac.

fotografija je iz 1869. Na njoj se nalaze dva ponajbolja sumo borca iz te godine, nisu ni približno današnjih dimenzija.

U Japanu danas postoji oko 54 “heya” (“štale” odnosno klubovi u kojima treniraju), s više od 700 boraca.

Dohyō je napravljen od pijeska pomiješanog s glinom, a za svaki novi turnir izrađuje se novi.

Imena boraca zvuče poetski, kao i ime zadnjeg dana turnira koji se naziva Senshūraku, što znači: “Užitak tisuću proljeća”. Za imena se uzima, primjerice, ime japanskog oružja, planine, snažne životinje… Imena se mogu mijenjati, ali sami borci nemaju puno utjecaja na to kako će se zvati. Ime im nekad nadjene publika, nekad učitelj, uglavnom svi osim njih samih. Strani borci moraju uzeti japansko ime.

U sumou postoji 6 liga, a Makuuchi je glavna (“prva liga”) i u njoj sudjeluju samo 42 borca. Dok u petoj ligi ima čak oko 230 boraca.

Najpoznatiji lik sumo borca iz video igara je Honda iz igre Street Fighter 2.

Pare, pare pokreću svijet, politiku i sumo? O da! U prvoj ligi najviše rangirani yokozune i ozekiji dobivaju oko 13.300 do 16.600 eura plaće mjesečno, a najniže rangirani u toj ligi oko 6.650 eura. Osim plaće, postoje i novčane nagrade koje mogu doseći i do 66.400 eura, kao i nagrade od sponzora koje mogu bit još puno masnije.

Iako bi Japanci željeli da sumo postane olimpijski sport, njihov odnos prema strancima je upitan: u prve dvije lige ima više od 20 stranaca od ukupno 70 boraca, što pokazuje da su uspješni. Trenutnosu na vrhu yokozuna Hōshōryū Tomokatsu – mongolske nacionalnosti i yokozuna Ōnosato Daiki – japanske nacionalnosti

Japanci su ograničili broj stranaca na jednog po klubu, što je mnogima zasmetalo. Budući da se profesionalni sumo ne prakticira izvan Japana, vjerojatno bi željeli da se na olimpijadi natječu samo oni koji imaju svoje profesionalne organizacije u zemlji. Japanci vole pobjednike, ali bi im bilo mnogo draže da je pobjednik Japanac.

Sve je krenulo s uspješnim Havajcem Takamiyamom, a zatim Konishiki, Akebono (prvi stranac yokozuna) – svi s Havaja!

Momak bivši Yokozuna Akebono – 225 kg

Akebono se okušao i u K-1 borbama kad je zapao u financijsku krizu i kad mu je propao restoran. No, neuspješno se borio, jednako kao što bi i neki karate ili muay thai borac bio neuspješan u sumou.

Bobo Sap vs Akebono (desno). A sudac im stane obojici u jedan od nabora.

Rituali poput ispiranja usta vodom i sušenja papirom te bacanja soli (za pročišćenje prostora) potječu iz šinto religije. Ritualni dio može trajati i do 4 minute.

“Ugodni” dio za borce je to što se nakon borbe na turniru ne pokazuju emocije: niti veselje (da protivnik ne bi osjetio sram), niti ljutnja (jer to pokazuje manjak samopoštovanja). No to ne poštuju uvijek svi ne-japanski natjecatelji.

Borci moraju pustiti dugu kosu kako bi mogli oblikovati chonmage (punđu kakvu su nosili samuraji u Edo razdoblju). Moraju jesti velike količine hrane jer su kilograme prednost. Jede se i po 15-20 jaja na dan, tri porcije riže, chanko nabe juha (piletina, junetina, svinjetina, povrće), galoni piva (zbog čega su česti problemi s jetrom).

U javnosti se od boraca očekuje da nose kimono; postoje brojni propisi o ponašanju i odijevanju.

Žive prosječno do 65 godina. Umiru od dijabetesa, povišenog krvnog tlaka, srčanog udara, jetrenih problema – zvuči kao prosječni Hrvat.

Koliko god bio oduševljen ovom vještinom, puno se govori o namještanjima borbi, posebno kada bi borci zbog loših rezultata trebali biti degradirani. Maltretiranje mlađih ili rangom nižih boraca je čest problem, kako fizički tako i psihološki.

Žene ne smiju ući u dohyō, što je posljedica šinto vjerovanja da bi onečistile prostor.No, nije da se žene ne bave sumom. Postoji amaterski sumo, posebno razvijen u SAD-u i sve više i u Europi, gdje sudjeluju i žene. Za razliku od Japana, ovdje su borci podijeljeni po težini:

Muškarci:

• Laka kategorija: do 85 kg
• Srednja: do 115 kg
• Teška: iznad 115 kg

Žene:

• Laka: do 65 kg
• Srednja: do 80 kg
• Teška: iznad 80 kg

Koja ste vi kategorija?

U amaterskom sumou izostavljeni su mnogi rituali.

Postoje i smiješna odijela koja se mogu kupiti i u kojima se možete poigrati sumo boraca, bacajući se kao ludi bez opasnosti od ozljeda. Jer u sumou ipak ima ozljeda – najčešće su to ozljede zglobova nogu zbog velikog opterećenja.

Ako niste za fizički oblik, postoje i borbe sumo robota

Večinom su stripovi, video igre, društvene igre… dosta slabašne pa nemam posebno što preporučiti osim možda filma kojeg ni ja nisam gledao a smjeram:

“Sumo Do, Sumo Don’t” (1992) – japanska komedija o studentima koji se priključuju sumo klubu. Zabavan i topao pogled na sumo izvan ringa.

Kyō wa koko made desu.