Mladenka kostonoga je roman koji me apsolutno oduševio, ali da mi je netko rekao: priča ti počinje u 19. stoljeću tako da guslar priča o vještici… ne bi me privukla. Zapravo je glavni lik romana vještica i vidarica Gila, anarhistično buntovna ženska koja je kontra svim zatucanostima i kao lik sjajno oblikovana.

Priča nije zapravo o onom vremenu, nego i o ovom, o debilima svuda oko nas koje Gila skoro sve nadjebe. Kad bih bio žena, a nisam, ovo bi bio lik koji bi me oduševio, ali eto oduševio me iako nisam žena. Ali ono što je glavna stvar je stil pisanja koji je maestralan, kao i građenje priče i momenti eksperimentiranja.

Tko se sjeća priča sa više završetaka u Mikijevom almanahu i kratkih priča za mlade “Vremenski stroj”? E pa u Mladenki kostonogoj ima i toga u jednom malom dijelu knjige, točnije na 20 strana birate što će lik napraviti sljedeće i to vas, ovisno o izboru, baca na određenu stranicu s različitim nastavkom priče, što je bio sjajan doživljaj jer oni koji su to voljeli kao djeca sad će to iskusiti u jednom zapravo ozbiljnom, ali i zabavnom romanu. Ono što me nekad zna smoriti u romanima su skakanja u prošlost pa u sadašnjost pa u još dalju prošlost pa… no u Periševom romanu se to ne dogodi. Sve je toliko dobro posloženo da se lako prati i uživa i nimalo mi nije jasan sud Igora Mandića i imam dojam kao da smo Mandić i ja čitali različite knjige? Njegove zamjerke nemaju nikakvog smisla: “mutavi, nejasni dijalozi, sumanuta promjena lokacija”. Jedina točka gdje se mogu složiti s Mandićem je da je 426 stranica u današnje vrijeme puno, u vrijeme kad nitko nema vremena za prdnut. Ali stvar je bar kod mene što sam pohlepan i proždrljiv i htio bih radije pročitati 5 knjiga, ali ova je vrijedila kao deset.

Zagora poprima u ovom romanu dojam kao da je Marquesov kraj, Periš se poigrava sa stilom pa sve pleše od stila koji je poput policijskog izvještaja do šijavice koja je poput proze koja završava sa “E, jebiga”. A da vidite o čemu pričam, e jebi ga, morat ćete pročitati ovo šaroliko djelo koje je i možda najbolja hrvatska avantura. Kraj romana je zapravo skok u prošlost i stavlja točku na A u priči, a kako, pa jebi ga, pročitaj.