Mnjeh

Hello!

Ahoooi!

Koliki utjecaj imaju igre na misli i osjećaje?

Gotovo nikakav! Naravno da sve misli i osjećaji već postoje u nama, a umjetnost ih jedino može kanalizirati, no kod videoigara je posebno zanimljivo što su one interaktivni medij dakle imaju puno manju inherentnu moć kanaliziranja od drugih medija – nasilnik će u stealth igri igrati nasilno i slično. Ipak, zbog subjektivnosti medija u kojem se igrač čak i poistovjećuje s radnjom postoji mogućnost da određene stvari isplivaju s dubine na površinu. Jer, sjetimo se samo kako djeca pričaju o crtićima, a kako o igricama – u crtiću je Spiderman skakao po krovovima, ali u igrici sam JA taj koji je skakao, a ne Spiderman, iako samo igram tog lika, to subjektivno postajem ja. Stoga, vjerujem da igre imaju dubok neostvaren potencijal da izvuku određene stvari na površinu i mogle bi se dobro koristiti u propagandne svrhe, ili u svrhe prosvjetljenja ljudskog roda, što god je važnije.

Gone Home je igra koja bi mogla imati utjecaj na vaše osjećaje. Nije Gavrilovićev izbor al nek se nađe.

Dakle igra koja bi trebala socialno osvjestiti ljude kao tvoja Paw of Coal bi trebala uspjeti u tome ili će to tek biti neka naredna tvoja igra?

Paws of Coal je super primjer. Hoće li neki tvrdi kapitalist promijeniti svoje mišljenje o odnosu rada i kapitala jer je igrao Paws of Coal ili gledao There Will Be Blood – naravno da neće. Ni ne radi se to zato. Ono što možemo jest signalizirati istomišljenicima da imamo isti cilj i kroz umjetnost graditi zajedničku gramatiku kojom ćemo pobijediti (klasnog, ili bilo kojeg drugog) neprijatelja. Je li to osvještavanje, možda, ali prije bih to nazvao naoružanjem. Paws of Coal može inteligentnog igrača naoružati argumentima kojima će on, nadamo se, shvatiti zašto, recimo, milosrđe bogatih da riješe društvene nejednakosti ili zdravstvene krize, pere cijelu jednu klasu od puno šire odgovornosti. Ukratko, diskusije i promjena mišljenja su deliberativne metode liberalne demokracije u koje je lijepo vjerovati. Da citiram Lenjina, politika nije circlejerk (on je rekao sewing circle ali da je živio danas rekao bi circlejerk) diskutiranja i osvještavanja moralnih ni filozofskih pitanja, već organizacija borbe – uspjeh revolucije je jedini i vrhovni moralni zakon.

Scena iz igre Paws of Coal.

Koja igra je dotakla tvoje osjećaje i misli?

Primjerice, Disco Elysium sam igrao danima i noćima. Uživio sam se u taj svijet kao da je svijet u kojem stvarno postojim, i, kao što to biva kada nešto dugo igraš, vjerovao sam u to da razumijem zakonitosti tog svijeta na isti način na koji vjerujem da razumijem zakonitosti ovog svijeta. Kada me neka baba gnjavila da joj je kuća ukleta, bahato sam to odbacio kao praznovjerje jer bih to napravio i u stvarnom svijetu, no kada sam 34 sata poslije u igri shvatio da u tom svijetu njenom kućom zaista prolazi određena ezoterična linija (The Pale), i da taj svijet zapravo, koliko god liči na naš, ima ezoterična svojstva, poljuljalo mi se i mišljenje u racionalistička objašnjenja našeg svijeta. To je samo jedan primjer u toj igri koja je vjerojatno najbolja igra svih vremena.

Scena iz igre Disco Elysium.

U Gamechucku ljudi imaju istu plaću. Do koje mjere misliš da bi ovo trebalo biti kao neki sistem da li kao odmah poslije Francuske revolucije kad su apsolutno svi imali istu plaću? Da li čistać ulice i kirurg trebaju imati istu plaću?

To s jednakim plaćama je polurješenje. Pravi socijalizam ima parolu “Svatko prema mogućnostima, svakome prema potrebama”. Kapitalizam funkcionira točno obratno – svakome se plaća prema njegovim mogućnostima, što dovodi do velikih nejednakosti. Mi imamo ovaj prvi dio parole riješen – svatko zaista radi prema mogućnostima, no ovaj drugi dio – da plaću mijenjamo po potrebama čovjeka, tu razinu još nismo dosegnuli. Pravo riješenje bi bilo da cijeli mikro-kolektiv odlučuje o visinama plaća, odobrenjima kredita i slično, pa kada netko odluči započeti obitelj ili kupiti auto, samo to najavi komitetu koji onda odobri povećanje plaće toj osobi ili odobrenje kredita. Kada svijest društva dođe do dovoljno visoke razine, ove provjere na indivudalnoj razini ne bi niti bile potrebne, vjerojatno bi svatko mogao imati kreditnu karticu tvrtke (ili kreditnu karticu čitavog društva) i raditi s njom što god treba. U tom slučaju, novac kao koncept više neće imati smisla u individualnom životu kada čovjek može kupiti sve što želi, i koristit će se samo u većim industrijskim i ekonomskim odnosima, slično kao što vidimo u utopijskim serijama poput Zvjezdanih staza, gdje novac ne postoji, osim kada međuplanetarni entiteti dogovaraju velike industrijske i ekonomske strategije (za pretpostaviti – također demokratski).

Picard sumnja u ovaj tip kreditnih kartica.

Ok ovi odgovori mi nameću da te pitam da li je pravilan sistem za pridobiti ljude na tu stranu mahanje zvjezdom i komunizmom jer imam dojam da dobre ideje se teško usvajaju ako si na drugoj političkoj strani pa makar one bile i dobre. Da li je potrebno drugo pakiranje za istu stvar? Ili kao i većina vjeruješ da nije potrebno pridobivati drugu stranu?

Ne živimo u vrlo vertikalno mobilnom svijetu, strane su najčešće već odabrane, jedino je problem što mnogi iz radničke klase pod snažnim utjecajem propagande vjeruju da su i oni zapravo kapitalisti koji su samo privremeno siromašni. To da srp i čekić imaju loš brending je problem odnosa moći rada i kapitala u cijelom svijetu nakon pada Sovjetskog saveza, i čim se izabere nova boja, i ona dolazi pod napade. Taktički to može u nekim trenutcima biti korisno – skrivati stvarne potrebe – ali sigurno ne u svakom slučaju, jer važan je i moment prepoznavanja. U kontekstu Gamechucka, da mi stvari zovemo korporativnom terminologijom poput “flat hijerarhije” ili “osnaživanje kroz dioničarstvo i stock opcije”, to realno ne bi signaliziralo ono što zaista treba signalizirati – da je naš sustav u dubinskom srazu s ustaljenim korporativnim metodologijama. Važno je pokazati da je drugačije uređenje moguće, ali važno je i da se ono zaista ne skriva da je drugačije. No, da ne izbjegnem pravo pitanje – radnička klasa jest najčešće konzervativna, da, ali to je manje stvar srpa i čekića, a više stvar dugogodišnjih izdaja ljevice, zelenih, socijaldemokrata, socijalista, komunista i slično. U njemačkoj čak imaju i poslovicu “Wer hat uns verraten – sozialdemokraten”, a slično je i u ostatku svijeta. Te izdaje i razočarenja koje se konstantno ponavljaju su također nešto što treba studirati i pokušati promijeniti u praksi.

Ukoliko vam fali terapija crvenom bojom tu je zastava SSSR-a.

Probaj sad predskazati budućnost. Kad će tehnologija otići dovoljno daleko da će ljudi krenuti raditi svoje igre ekstremno jednostavno i besplatne će igre pojesti tržište? Da se ne baviš ovim poslom kojim bi se poslom bavio ukoliko jednom dođe do potrebe da radiš neki drugi posao?

Tehnologija je već otišla dovoljno daleko da se može puno toga napraviti jako brzo, i besplatne igre su već pojele tržište. Uostalom,sva djeca su samo na Robloxu gdje im druga djeca rade igre… Mislim da će uvijek biti mjesta za nezavisne proizvođače videoigara i da se kvalitetne, inovativne i hrabre ideje sigurno neće izbacivati na dnevnoj bazi. Pitanje je hoće li se od toga moći živjeti, ali to je već pitanje razvoja poslovanja. Već danas mnogi nezavisni proizvođači žive od izdavačkih ugovora i potpisanih ekskluziva više nego od same prodaje. O pojmu “indie-pokalipse” se pričalo još prije sedam godina na GDC-u gdje je čak i Finji kao jako uspješni proizvođač videoigara pokazao da im ni jako uspješne igre nisu imale prodaju koja pokriva razvoj. Dakle, već živimo u teškim vremenima, ali otvaraju se neobična nova vrata – Europa pokreće sve više javnih potpora studijima što će, nadam se, pokrenuti za videoigre, ono isto što je pokrenula u doba Novog vala za film – još više hrabrih i eksperimentalnih igara, i pojavu (i priznanje) “autora”.

Kada se ne budem bavio videoigrama, bavit ću se politikom, jer to su dva ciklusa po kojima osciliram čitav život. No, oboje me jako intrigira i sumnjam da ću odustati od ijednog od te dve djelatnosti. Moguće da ću samo promijeniti modalitet rada – možda jednog dana kada eksperimentalni kolhoz zvan Gamechuck napokon pokaže da je preavangardan za ovo kapitalističko uređenje (makar do sada je dobro preživljavao, ali tko zna), odlučim se vratiti u još nezavisnije vode i samostalno raditi igre iz hobija.

Prva igra na kojoj je radio Aleksandar Gavrilović, Viktor a steampunk Adventure.

All you Can Eat je prva igra nastala od Gamechuck ekipe 2017te.

Da možeš na narednom nekom projektu raditi sa bilo kojom živom ili mrtvom osobom tko bi ta osoba bila?

Inače, trenutno osim u Gamechucku radim i manje “gamejam” videoigre s bratom povjesničarom umjetnosti i jednim psihologom, što je odlično jer oni na taj medij gledaju iz sasvim drugačijih perspektiva i percepcija od moje. Tako da idući veći projekt bih također volio raditi s njima, i uglavnom s društvenjacima, to jest volio bih da sam ja “najtehničkija” osoba u sobi, a ne da sam ja “najumjetničkija”. Mislim da je to dobar smjer. Od povijesnih ličnosti, volio bih raditi igru s nekim poput Jodorowskog, jer me fascinirala njegova moć okupljanja ljudi diljem svijeta oko filmske ideje.

Hvala!

I ja bi rado igrao igru na kojoj je radio Jodorowsky neupitno bi bila munjena kao i filmovi. Njegova ideja za film Duna je nešto ludo.