Mislim da igru Doom ne trebam predstavljati. Čak i ljudi koji su igrali samo nove verzije znaju za originalni megahit iz 1993. Bilo je to tehnološko čudo. Skoro pa pravi 3D prostor sa zidovima, stupovima, stepenicama, network multiplayerom i drugim divotama za koje tada nismo ni znali da nam trebaju. Ali vizualno-tehnička revolucija nije jedina bitna promjena. Pravo čudo je bila zajednica čija želja za unaprijeđenje igre vlastitim sadržajima se raširila planetom poput nekakve invazije demona. Više nije bilo cool samo igrati igru, sad su svi htjeli mijenjati igru. Tako su nastali prvi Doom modovi.
Mi djeca bi istraživali skrivene mehanizme igre upisujuč tajne šifre za neranjivost, sva oružja i hodanje kroz zidove. Napredniji lomitelji pravila bi stavljali svoje vlastite slikice i zvukove u igru. A onda je došao prvi level editor i sve je otišlo u pičku materinu. Kroz Doom Editing Utilities, odjednom je svatko s dovoljno vremena i živaca mogao napraviti svoj level. Na disketama, CD-ovima i internetu su se počele pojavljivati tisuće levela koji su uglavnom bili grozni, ali takav je život. Jednom kad kritična masa ljudi popizdi i navali nešto proizvoditi, snalaženje u tom kaosu je kao da probate piti vodu iz vatrogasnog šmrka.
A kako to često biva, dok puno ljudi radi neke sitne promjene i zajebancije, neki ljudi se grupiraju i naprave nešto megalomanski. Tako je vrlo brzo nastao Alien Total Conversion mod koj koristi Doom engine za kampanju u svijetu iz Alien filmova. Igra je išla na napetost i malo strašniju atmosferu od apsurdno žestokog klanja demona po kakvom poznamo Doom. Prvi level čak nije imao neprijatelje već samo strašne zvukove i glasovne poruke.
Kroz drugu polovicu 1990ih se zajednica fanova s više hackerskim pristupom igranju napokon počela propisno organizirati. Krenula su financirana natjecanja gdje su se birali najbolji Doom modovi. Počele su se radit specijalizirane deathmatch mape, a čak i meme mape prije nego je “meme” bila riječ koja se koristila na taj način. Ni Quake ni Half Life ni Grand Theft Auto nisu pokolebali zajednicu koja je ovu već malo banalnu i zastarjelu igricu rezala, raskopavala i preslagivala u opscene kreature dodatnog sadržaja. Ono što je definitivno pomoglo bio je trenutak kad je id Software pustio Doom engine kao Open Source u javnost.
Tu je sve otišlo u sedam pizdi materinih. Ljudi su mogli pristupati najmračnijim kutevima igre, raditi ekstremne promjene u engineu te, možda najbitnije, legalno krasti komade koda da proizvedu svoj vlastiti Doom engine. Uskoro se Doom mogao igrati na Windowsima, Linuxu, Machintoshu, čak i nekim konzolama. Danas je popularna kultura hackiranja nepotrebno jakog hardvera na kućnim pomagalima. Ljudi su Doom uspjeli zaigrat na svemu živom, frižiderima, cnc mašinama, foto aparatima, testu za trudnoču i bilo čemu što ima nekakav ekran i procesor. “Can it run Doom” je rečenica koju sigurno sretnete na internetu ako ikad vidite neke hardware hackere kako kopaju po nekoj novoj igrački.
Čovjek bi pomislio da se nema kud dalje otiči, ali tu su sad napredni 3D efekti i shaderi, podrška za ogromne količine protivnika, nebrojene hrpe dodatnih animacija te činjenica da danas imamo takav standard procesora da neki frižideri mogu gurat originalni Doom. Tu je negdje na naša vrata zakucao Russian Overkill mod koj pridodaje apsurdno ogromna oružja za razaranje desetaka neprijatelja odjednom. Jebeni mod ima oružja koja pucaju zapaljive metke, tornado, bombardiranje iz zraka, male atomske bombe i tek sam počeo nabrajat. Hrpu detalja iz tih novih modova je skupljeno i uz par vlastitih dodataka pretvoreno u Brutal Doom.
Dok su mnogi dotadašnji modovi bili relativno puritanski i dozvoljavali da se igraju klasičnim stilom (strelice i razmak), Brutal Doom je zaključio da jebeš stara pravila. Svi Doom danas igraju u full 3D prostoru s awsd i mišem, gdje likovi smiju biti jedan iznad drugog, nitko nikad ne gasi trčanje, a meci su tu da se troše i kad treba i kad ne treba. E pa zašto i neprijatelji nebi trčali brže, skakali na igrača, bacili granatu, ostavljali jezera krvi oko sebe ili pali skoro mrtvi, ali pred smrt junački ispucali još nekoliko metaka za osvetu?
Naravno, Brutal Doom je danas stara vijest. Zahvaljujući njemu sad postoji Brutal Heretic, Brutal Hexen, Brutal Wolfenstein 3D, a možda malo drugačije ali ipak bitno: Quake Champions : Doom Edition koj dozvoljava ljudima da u Doom igraju likove iz hrpa drugih igara, od Caleba iz Blood do… kak se već zove onaj lik iz Serious Sam. I naravno Project Brutality, za one kojima Brutal Doom nije dovoljno nabrijan.
I kud će to vodit dalje? Ne zna se. S jedne strane, ekipa koja je Doom vidjela s 12 godina sad ima 40 godina, a preksutra bu imala 100 godina. Ali Doom je i dalje tu da hakeri mogu testirati prejake procesore na kućanskim pomagalima ili da rade svoje bizarne umjetničke projekte. Vrijeme će pokazati. Do onda, možemo svi zaigrat Project Brutality da se opustimo nakon što nas život nanervira.
