Zgražanje! Ta nezaustavljiva sila koja ruši carstva, pretvara naše junake u neprijatelje te pokazuje i najvećim sadistima da mogu jako dobro uživati u patnji Zgražanja. Zgražanje pokreće svijet i drži nas politički aktivnima. Zgražanje stavlja lice na probleme koji nas muče. Zgražanje je najbolji marketinški alat u povijesti. Neki ljudi kažu da danas ima previše Zgražanja, a da ga je nekad bilo malo, no Zgražanje je sveprisutno od postanka svemira, poput nekog duha kojeg je bog poslao da prožima svako naše osjetilo. Zgražanje ne nastaje ili nestaje, Zgražanje jest.

Prvo Zgražanje u povijesti

Prvi zapis o Zgražanju možemo naći u svima poznatoj te točno i precizno napisanoj priči o nastanku svijeta, Knjizi Geneze, kada se bog krenuo Zgražati jer je ona ženka od kućnog ljubimca u njegovom vrtu nafukala ljubimca da pojede voće samospoznaje, nakon čega su oboje krenuli Zgražati boga s nebitnim pitanjima kao što su “zašto smo mi tu?” i “koji je ovo kurac?”

Rezultat tog Zgražanja bile su mnoge stvari. Na primjer, gubitak besmrtnosti s kojom su mnoge religije od onda do dana današnjeg opsjednute. Menstruiranje kojem mnoge žene pripajaju neku opsesivno-glorificirajuću komponentu za koju tvrde da ih čini boljima od bilo koga drugoga. Potrebu za hranom čija ritualnost te zdravstvena konotacija pripreme i doziranja zna biti opsesija većini ljudi u svijetu, posebno onima koji umiru od gladi ili srčanih problema.

Da ne nabrajam dalje, čovjek bi pomislio kako smo odmah na početku svijeta bili svjedoci najvećeg Zgražanja kojeg svijet može doživit. No vrlo brzo, ljudi su unaprijedili autodestruktivnost Zgražanja do takvih mjera da bi se i bog osobno Zgrozio.

Zgražanje kao poticaj na rat

U početku je svijet bio jako nerazvijen, a inovacije su bile rijetke i zbunjujuće pa su ljudi bili prisiljeni međusobno se ubijati alatima za rad, oruđem za lov, a ponekad i golim rukama. Teška su vremena bila, no tada je nastao mač – atraktivna i skupa naprava čija je glavna i jedina svrha da se ljudi ubijaju međusobno. Mač je nosio Ratnik. Ratnik je posao čiji opis se svodi na “ubijanje drugih ljudi”. Takva čuda inovacije bila su pokazatelj da je tržište međusobnog ubijanja ljudi veliko i plodno, a teško da bi ikad bilo takvo bez pomoći našeg prijatelja i muze vodilje zvane Zgražanje. Postoje cijele knjige o tome kako pretvoriti radnika u ratnika kroz zastrašivanje, dehumanizaciju protivnika, pohlepu i poziv na moralnost osobe koja mora zaštititi svoju obitelj i svoje vladare. Ako gledamo iz malo dalje perspektive, sve je to nepotrebno dijeljenje Zgražanja na neke polu-upotrebljive komponente. Ratnik ne ratuje zato što se boji, on ratuje zato što se Zgraža. Ratnik ne smatra protivnika nečovjekom, on se Zgraža nad njim. Ratnik ne brani obitelj samo od protivnika, već i od Zgražanja svojih suratnika. Ratnik radi sve što mu se kaže kako bi osjećao zaslugu da i on može drugima govoriti što da rade bez da se ovi Zgražaju. Zgražanje je moć. Zgražanje je ono što nas gura u pobjede.

Netko bi rekao kako je komodifikacija međusobnog ubijanja vrhunac autodestruktivnosti koje Zgražanje može učiniti, no to je tek jedan dio velike moći koju Zgražanje nosi. Jednom kad se ubijanje drugih ljudi normalizira “jer ti ljudi su protivnici”, Zgražanje može ići dublje. Odjednom se počinje normalizirati ubijanje ljudi koji su, barem tehnički, na vašoj strani.

Zgražanje kao metoda rušenja vlasti

Svi mi podržavamo rušenje vlasti ako zamjenska vlast postane neka s kojom se više slažemo. Ili, u slučaju anarhista, čarobno se, bez ikakvog vladara, svi pretvorimo u pacifistički kolektiv koji nije nimalo autodestruktivan. No ovo nije tekst koji se bavi time. Ovo je tekst koji će vas prosvijetliti kada vam kaže totalno neočekivanu informaciju da se vlast najbolje ruši kroz Zgražanje.

Na vrhu vlasti su previše često kriminalni kolektivi koji organizirano, ali nesposobno, izvlače opscene količine narodnog resursa iz državnog aparata u svoje osobno bogatstvo. Čovjek bi očekivao da će takvo ponašanje izazvati Zgražanje, ali neće. Masovna decentralizirana entropija resursa je previše komplicirana stvar da izazove Zgražanje. Zgražanje mora biti lako razumljivo, naglo i iznenadno, a najbolje se postigne kad osoba osjeti promjenu na osobnoj razini kroz fenomen zvan “dabog da imo a onda nemo”.

Svi kažu da se francuska revolucija dogodila zato što su vladari bili bogati, a narod siromašan. Je kurac. To je bilo normalno stanje stvari otkad je vladara. Čak što više, siromaštvo je mnoge poticalo da podrže vlast jer što ako se bog i kralj počnu Zgražat pa osoba koja umire od gladi počne još jače umirati od gladi? Jedan od najvećih izazivača francuske revolucije bilo je Zgražanje! Konkretno, Zgražanje nad običnim građanima koji su se, zahvaljujući industrijskoj revoluciji, obogatili do tog nivoa da su stalno imali za rastrošne opulentnosti kao što su malo zdravija hrana, povremena medicinska pomoć, više kreveta po obitelji ili odjeća koja ne smrdi na siromaštvo.

Znači, naučili smo da zgražanje može izazvati da čovjek ubije drugog čovjeka. Može izazvati da podanik ubije vladara kako bi umjesto njega došao neki drugi vladar. Može čak i savršeno dobroćudnog boga osobno pretvoriti u čudovište koje na svoju ranije besmrtnu životinjicu baci najgore kletve kojih se sjeti u tom trenutku. Ali to nije ni blizu vrhuncu autodestruktivnosti. Vrhunsko Zgražanje je ono koje u čovjeku izazove pobude da uništava samog sebe.

Dobro došli u vrijeme interneta

Da projurimo kroz 19. i 20. stoljeće, to čarobno doba kad smo dozvolili kršćanskim sektama da sudjeluju u kapitalizmu i prodaju vegetarijanske doručke kao obavezu za preživljavanje. Ta nevjerojatna era kad su novine počinjale i završavale ratove. Taj fascinantni mikro-eon kad nas je televizija uvjerila da nekog možete ugušiti jastukom. Ima tu svašta za pričati, posebno o žestokoj cenzuri u tim medijima. Ali to je prošlost, ništa od toga više ne izaziva Zgražanje. Pravo Zgražanje dolazi tek na ultra-novi i totalno neistraženi medij zvan Internet, koji među širokim masama postoji tek pišljivih 30ak godina, što nije ni blizu dovoljno vremena za bilo koga da nauči bilo što. Zato se ja Zgražam kad god čujem da moderna edukacija traje manje od 20 godina. Katastrofa! Svi bi u školu trebali ići bar 50 godina prije neg im se u ruke da nekakav alat da rade išta korisno.

Ali nema se vremena za tako nešto. Politička slika se mijenja iz dana u dan, svi imamo previše posla za premalo novaca, nitko ne stigne imat mišljenje pred šačicom ljudi u birtiji, to je previše zabavno i neučinkovito. Došlo je vrijeme za Društvene Mreže, meku Zgražanja.

Dobro došli u svojih pet minuta slave

Jednom davno Andy Warhol je rekao kako će u budućnosti svatko imati priliku za pet minuta slave ili tako nešto, nebum sad provjeraval što je zapravo reko. Nije internet za provjeravanje informacija nego za izazivanje Zgražanja. Stiglo je to vrijeme. Svi smo mi zvijezde na nekoj vrsti televizije. Razlika između Instagram profila od vas i Instagram profila od Jelene Karleuše je pišljivih par miliona pratitelja, sve ostalo je isto. Glamur, utjecajnost, požuda, moć, sve je u vašim rukama zahvaljujući društvenim mrežama. Ali s velikom moći dolazi i velika odgovornost. Ako stvorite svoj sadržaj na internetu, nije pitanje hoćete li izazvati Zgražanje. Naravno da hoćete. Zgražanje je sveprisutno poput gravitacije ili kozmičkih radijacija. Pravo pitanje je kakvo Zgražanje ćete stvoriti i prema kome.

Meni jako draga komponenta društvenih mreža je demokratizacija mišljenja. Za razliku od novina ili televizije, na internetu i mlađi ljudi imaju glas. Za razliku od kraljevskih glasnika, na internetu svatko može imati svoje otvoreno pismo za javnost. Na kraju priče, možda anarhisti nisu skroz u krivu, ljudi na internetu su se uspjeli izregulirati da imaju demokraciju, zgražaju se nad vladajićima, a nacisti, pedofili i druga gamad su ostali sterani u rupe iz kojih uporno pokušavaju izmigoljiti. Ali takva demokratizacija i samokontrola se ne provode dovoljno učinkovito ako se ne kontroliraju kroz centralnu arbitražu. Zato su se naši dobronamjerni vlastodršci i milijarderi pobrinuli da kontroliraju naše Zgražanje koje ćemo, umjesto u njih, uperiti jedni prema drugima.

Teorija dezinformacije

“Teorija dezinformacije” je predavanje koje povremeno razmišljam jel bih napravio, a naslov je samo meni jasna parodija na udžbenik Teorija Informacije od Miroslava Tuđmana. Bila bi to velika podjela vrsta dezinformiranja čiji format i cilj (suprotno tome što čovjek pomisli kad čuje riječ Dezinformacija) nisu direktno plasiranje netočnih informacija. Čak što više, dezinformacija je često nakupina savršeno točnih informacija, samo međusobno poslaganih sa ciljem da ne vjerujete više nikom i tako otvorite um za sulude teorije koje veze nemaju sa zdravim razumom. Ali definiranje i razjašnjavanje toga svega je zapravo nepotrebno kompliciranje kad su te sve stvari samo podvrste Zgražanja. I zato djeco ako vidite tekst na internetu, nemojte provjeravati jel informacija točna. Provjeravajte izaziva li vam zgražanje. Ako da, imate posla s dezinformacijom.

Problem televizije i novina bio je što se jako teško moglo objaviti nešto što bi smetalo prevelikom broju utjecajnih ljudi. Ali jel internet puno drugačiji? Društvene mreže ili društvene video stranice i dalje ovise o istim državnicima i sponzorima koji, isto kao i u doba televizije, ne vole da se između njihovih reklama psuje i stavljaju stvari koje uznemiruju ljude. Ilegalne i šokantne stvari kao što su samoubojstvo ili pušenje marihuane nisu dobre za biznis. O tome se smije pričati na internetu, ali ne tamo gdje dolazi puno ljudi čitati reklame, što je u današnje doba svugdje. Ali to je sve dobro za nas. Svi znamo da blokiranje rasističkih riječi smanjuje rasizam, a prešućivanje riječi “samoubojstvo” čarobno izaziva da se više nitko ne želi ubiti. Na internetu smo dobili svojih pet minuta slave, ali i sve loše strane koje s tom slavom dolaze.

Svi su nam govorili kako celebrityji imaju slavu i pare, a mi smo tu prestali slušati i otišli na društvene mreže uživati K+ verziju celebrity života u kojem je sve isto, osim što ne dobimo slavu i pare. Nismo obratili pažnju da za celebritye, uz tu slavu i pare, dolazi hrpa sranja kao što su luđaci koji stalkaju ljude iz perverznih pobuda ili opasnost da te na cesti prepozna neka čudna osoba koja čita tvoje utjecajne tekstove, a ti nemaš blage veze tko je to. No najvažnije, opsesivni strah od toga da objavite nešto krivo zbog čega će se vaših vjernih 3 ipo obožavatelja pretvoriti u vaše osobne neprijatelje. Zašto bi netko tko vas voli, unatoč tome što vas ne pozna, zbog jednog krivog mišljenja postao vaš neprijatelj? Neki kažu Parasocijalna veza. Drugi kažu post-traumatski stres izazvan dosadašnjim sranjima zbog dezinformacija. Ali čitatelji ovog teksta su pametniji od toga i jako dobro znaju pravi razlog: Zgražanje!

Woke mob

Unatoč intruzivnom i robotski moderiranom liberalno-kapitalističkom sustavu društvenih mreža kojeg drže naš internetski vladar Cukerberg i njegovih par “konkurenata”, količina slobode govora na internetu je relativno stabilna. Istina, svi moramo kao neki čarobnjaci paziti da u normalnom razgovoru ne izgovaramo netočne riječi dok stvarno opasni ljudi kroz žargon zaobilaze robote kao da su nevidljivi. Ali strah od robota je nebitan, problem je što kroz međusobnu moderaturu sad svi živimo u većem strahu od Zgražanja nego ikad do sad. Ako pokažete šalu skupini od 10 ljudi, možda se nitko ne krene Zgražati prejako. Ali ako istu šalu pokažete tisući ljudi, netko će se krenuti Zgražati i zvati ljude s kojima se slaže da se Zgražaju s njim. I odjednom imate ljute kretene na vratima pa opet morate paziti da ne izgovorite nešto krivo. Jesam li ja isti bolesnik kao Jeffrey Epstein ako pokažem šaljivi meme o pedofilima? Jesam li rasističko čudovište ako ispričam vic o crncu kojeg mi je ispričao moj djed koji u životu nije vidio crnca? Hoće li me uhapsiti vrlo ljevičarska i slobodoumna policijska snaga MUP-a (Sigurnost i Povjerenje) ako napišem strogo zabranjenu riječ “muškarac” koju Željka Markić upravo sad izbacuje iz Ustava Republike Hrvatske? Ako to sve pričam u birtiji sa 3 frenda i dva pijanca koji me slučajno čuju, neće me nitko hapsiti. Ali ako to ispričam na internetu? Isto neće, štogod vam nacistički paničari tvrdili, ali uvijek postoji taj neki strah od Zgražanja. Na internetu nam je isto jel sto zgroženih ljudi pošalje po jednu poruku ili jedan zgroženi luđak pošalje sto poruka. Strah je tu i internaliziramo ga.

Think of the children

I sad stižu nove generacije djece koje nama, genijalnim umovima prošlog tisućljeća, izgledaju kao totalni debili i mi opće nismo bili takvi u njihovim godinama. Unatoč uvriježenom uvjerenju da su djeca glupa, djeca se jako dobro drže. Glavni razlog zašto mislimo da su mentalno sjebani, seksualno razbacani ili opsjednuti idiotlukom je zato što smo im dozvolili da kažu što misle ili istražuju što ih zanima dok smo se trudili ne Zgražati previše oko toga. Kad se sve zbroji i pogledaju neki grafovi, a svi znamo da se grafovi ne mogu namjestiti u nečiju korist, djeca su dobro. Ali nisu odlično. I dalje internaliziraju taj bizarni sistem društvenih mreža di rasizam nestane ako Crnu Listu azilanata preimenujemo u Afričko-Američku listu azilanata, a rat prestaje ako ga preimenujemo u Specijalnu Vojnu Operaciju. I taj strah polako sele s interneta u birtije.

Dok je interneta, posebno na društvenim mrežama, strah od Zgražanja ostaje. Kad smo se mi stariji glupo izrazili u skupini od 10 ljudi, posvađali bi se s njih 2-3, ostali bi šutili, makar da ne stvaraju buku, jer u stvarnosti nitko ne može slušati nekoliko ljudi istodobno. Na internetu nema buke, svatko vas čuje i svatko ima svojih pet minuta slave. Svatko ima svoju kućicu u kojoj može napisati oko čega se Zgraža. I neka ima. Zgražanje je sveprisutni vladar našeg duha i tijela. Zgražanje započinje i završava ratove. Zgražanje može sve. Nije pitanje Zgražate li se već Zgražate li se dovoljno. Ja mislim da ne. I zato sam vam ovaj tekst uvalio u facu da se malo zgražate. Živjelo Zgražanje!