Upute, code wheels, printane mape i drugi dodaci za video igre nisu bili nešto meni poznato u djetinjstvu. Odrastanje na balkanu je značilo hrpu jeftinih piratiziranih igara. Kupovale bi se kazete s desecima igara za neke smiješne pare u kojima je kazeta koštala skoro koliko i sve igre zajedno. Slušali smo mitove i legende o ljudima koji imaju neke “originale”, što god nam to značilo. Na počecima nekih igara su bila neka pitanja i moglo se odgovoriti bilo što jer je to netko “probio”. Valjda je taj netko učinio dobru stvar, šta ja znam, ja sam dijete u Jugoslaviji, a ne neki tehno-poznavatelj probijača.
Tek u 1990ima su počeli dolaziti ti neki bizarni zakoni u kojima je sve moralo biti “original”, čak i video kazete u videotekama! Ali stare igre su mi ostale u sjećanju kao neki čudni taktilni interfejsi na stranom jeziku i bez ikakvih uputa. Prvi cilj je bio čačkati po joysticku i tipkama, otkrivati kako igra radi. Tek pod starije dane sam otkrio da su “originali” dolazili s uputama u kojima je to sve već pisalo. Ali ne samo s uputama…
Isprintaj mi mapu
Prvi šok prekrasnih dodataka mi se desio u kasnim 1990ima kad sam, zahvaljujući internetu, otkrio da Sid Meyer’s Pirates! za Commodore 64 ili Amigu nije tako čudna i komplicirana igra u kojoj čovjek mora napamet znati povijest Kariba. Uz originalnu igru je dolazila jebena mapa sa svakim gradićem jasno označenim. Još veći šok mi je bio kad sam na internetu pronašao tu famoznu mapu, isprintao ju na dva A4 papira, zalijepio najfinijim selotejpom i pozvao susjeda da mu pokažem kako se ta igra iz našeg djetinjstva igrala. Idućih par večeri smo napušeni ko zvjeri ponovo putovali karibima kao u djetinjstvu, ali ovaj put u kompletnom iskustvu. Ako bi nam neki gradonačelnik ponudio pičku svoje kćeri jedinice, pod uvjetom da odnesemo njegovu ljubavnu poruku drugom gradonačelniku u Curacao, više nebi morali reč “Di je taj kurčevi kurac kao? Probaj tamo prema jugozapadu…” nego bi pogledali na kartu i VOZI MIŠKO! Lov na blago je bio šokantno prekrasan, uspoređivanje in-game “mape do blaga” i fizičke mape je bilo taman dovoljno čudno da treba napregnut mozak, ali ne sad nešto konfuzno da ti bude teško. Taman savršeno za ugodno igranje.
Tu je počela moja ljubav za printane mape uz video igre. Ne originalima, to nikako. Originalne mape su lijepi ukrasi za stolne RPG-ove, za objesit na zid, ili za fotkat, stavit na internet pa dobit lajkove. Ako želim igrati igru di šetam svijetom, otkrivam mjesta i ponekad se moram vratit u neki od ranijih gradova, lijepe printane mape su savršen dodatak. Po njoj mi nije žao ak črčkam svoje komentare, dodajem podsjetnike, mrvim duhan, prolijem par kapi vina ili čak namjerno spalim malo rubove da bude više kao neka izgubljena mapa.
U današnjim igrama, naravno, nije baš tolika fora imati printane mape. Unutar svake igre već dolazi digitalna višedimenzionalna mapa s opcijama za markere, podsjetnike, pičke materine. Čak i novi Pirates! remake iz 2000ih ima in-game mapu. Ali meni je i dalje drago igrati s fizičkom mapom, posebno fantasy ili povijesne igre. Iako, Star Control 2 bez zastarjele fizičke mape je kurac, iako je u pitanju znanstvena fantastika. Ukratko, pravila su samo ona koja si stavite. Imam u nekom tuljcu divovsku mapu Cyrodiila printanu u boji na A2, spremnu kad ću opet zaigrat Oblivion od početka jer sam izgubio stare sejvove, a mapa unutar igre mi ga može popušit.
Nisu fora samo printane mape, ima nešto i u knjižicama
Printane mape su, naravno, moj omiljeni dodatak. Ali ima toga još. Uz mnoge igre su dolazile i jebačke knjižice s kompletnim opisima čudovišta, napitaka, krajolika, svega i svačega, ali ne obavezno sa svim rješenjima, nego sa suptilnim hintovima koji postaju jasniji tek kad se susretnete s navedenom pojavom. Na primjer, uz Beneath the Steel Sky je dolazio i kratki strip s uvodom u igru. Još bolje, jednu James Bond igru dolazila je audio kazeta gdje je trebalo slušati upute. Omiljeno otkriče od nedavno je bilo za jednu od mojih omiljenih igara, Loom.
Loom je point & click avantura, ali ne takva da imate setove naredbi ili inventory sa stvarima pa morate kombinirati sve sa svime. A ne ne. Ovdje sve što imate je čarobni štap koj stvara glazbu. Ako dođete do jajeta iz kojeg se izliježe labud, labudovo kuckanje po jajetu će štap otpjevati kao kratku melodiju. Ako na štapu ponovite tu melodiju, možete otvoriti sve što se u igri može otvoriti, uključujući nebo da izazovete oluju. Ako melodiju odsvirate unatrag, otvoreno će se zatvoriti. Ako slušate duplje gdje žive sove, na štapu će se odsvirati melodija gledanja u mraku. Ako osluhnete lonac u kojem se odjeća boji u zeleno, balončići će stvarati melodiju bojanja u zeleno.
Ukratko, igru sam prošao tako što sam na papir pisao melodije. Nedavno sam otkrio da je uz igru dolazila knjižica na 16 stranica u kojoj su prekrasno opisane i ilustrirane sve magije te još nekoliko dodatnih koje ne sretnete u igri, ali jako pridodaju atmosferi. Uz svaku magiju je pridodana prazna ljestvica i prostor da upisujete melodiju. 16 malih stranica se jako lijepo isprinta na A4 papire kao A5 booklet i to je jedini način na koj više dozvoljavam ljudima da igraju Loom.
Jebeni Nintendo
Cijeli jedan članak bih mogao pisati samo o pizdarijama koje je jebeni Nintendo objavio kroz povijest. Na njihovom najranijem kontroleru je bio jako loš mikrofon: Ako bi urlali u njega dok bi neka divovska pčela u Legend of Zelda bila blizu, pčela bi pobjegla. Hint za to je bio u fizičkim uputama. Ali to je tek početak. Imali su oni kasnije Power Glove, kameru i printer za Gameboy, 3D konzolu u koju ste gledali ko u periskop, TONU drugih dodataka. A onda kad je došao Wii, sve je ošlo u pičku materinu. Za wii je bilo milion dodataka – gitare, štapovi za pecanje, volani, sablje, pištolji, arapski at, tuniske kape, srebro i zlato, mletačka svila, ženevski sat. Šta bi sine da kupi babo?
Babo babo, kupi mi babo, jebenu kartonsku konstrukciju s kojom se dijete može obuč u divovskog jebenog robota i mahat rukama da mlati neprijatelje! Koj jebeni kurac?!? Vjerojatno je svima očito, za Nintendo treba imat para ko kenje, jebeš to. Možda je najbolje kad čovjek složi sam svoj dodatak.
Vaš vlastiti dodatak – najbolji dodatak
Razne igre, od Magic Carpet do Minecraft, uključuju podršku za anaglyph 3D naočale, one crveno-zelene naočale s kojima su ljudi gledali 3D filmove nekad davno. Malo izgleda grozno, malo boli glava, minimalni grafički zahtjevi za igru se poduplavaju, ali je osjećaj neopisivo fora ako vam treba nešto novo. Preporučam svakome blizu kompjutera imati jedan do dva para 3D naočala, nikad se ne zna kada bi vam mogle zatrebati.
Znate li za Kerbal Space Program? U pitanju je šaljiva, ali kompleksna igra koja vas može naučiti osnove orbitalne mehanike bolje nego bilo koja škola. Načelno ljudi igraju tastaturom i mišem jer igra ima milijarde tipki. Moja omiljena metoda bila je dva joysticka na koja sam poljepio naljepnice i koristio njih za upravljanje. Igra je s tim milion puta teža, ali i milion puta zabavnija. Kad kažem “bila je”, neki idiot je “unaprijedio” igru prije par godina i sad se tipke mješaju. Sad mogu koristit samo jedan joystick odjednom. Debili.
Prije par godina, dobio sam za rođendan racing wheel tj. volan za utrke, tako da se kvalitetno mogu utrkivati. Na žalost onih koji su mi to poklonili, ja volan uglavnom koristim za opušteno vozikanje u igrama kao što su Eurotruck Simulator ili Mudrunner. Na njemu su trenutno poljepljene naljepnice za Farm Simulator tako da mogu vozit kombajn sa stilom.
Možda si mislite “isusati koj luđak, jel ti više igraš ili namještaš igru?” ali zahvaljujući čarima interneta, danas brzo saznamo da nisam ni blizu najveći luđak. Postoji cijela kultura izgradnje simulatorskih kabina poznatih kao “simpit”. Ljudi spajaju svoje vlastite tipke, preklopnike, dodatne ekrane i ekrančiće, printere, custom volane, mjenjače brzina te mnoge druge boleštine da imaju dodatnu imerziju u svojim omiljenim igrama.
Ono kad vam je kompjuter samo dodatak igri
U moderno doba nije sve tako crno, nije baš svaka igra rađena da bude samoj sebi svrha. Postoji dosta igara koje očekuju da imate neke dodatke. Evo par mojih preporuka.
Keep Talking and Nobody Explodes je odlična igra razmontiravanja bombe. Jedan čovjek je pred kompjuterom i mora razmontirat bombu. Ostali igrači ne smiju gledati u ekran, ali imaju printan dokument s uputama kako razmontiravati bombe. Igra je zapravo puzzle igra u kojoj se igrači moraju dogovoriti što iduće na bombi pritisnuti, potražiti, potegnuti, odrezati i sl., ali svaki krivi potez ih dovodi bliže tome da eksplodiraju u pičku materinu.
Artemis je savršen lan party današnjice. Svaki igrač donosi svoj kompjuter ili laptop ili čak tablet/mobitel (ako još postoji podrška, valjda postoji) i svaki igrač upravlja jednim dijelom svemirskog broda. Efektivno igrate komandni most velikog broda kao u star treku. Kapetan šeta okolo i govori otprilike što je cilj, pilot upravlja kretanjem broda, weapons expert određuje što stavit ili izbacit iz torpedo tuba, znanstvenik skenira okolinu itd itd. Na žalost, igra je previše ovisna o tome da igrači bulje u ekran pa nije idealna da se oko nje slaže LARP, ali je definitivno korak u pravom smjeru za tako nešto.
Quiplash je odličan party game, jedna od mnogih Jackbox igara koje koriste isti sistem. Jackbox inaće radi kvizove, ali Quiplash nije klasični kviz sa točnim ili krivim odgovorima. Svaki igrač se spaja sa svojim smartfonom u web stranicu od igre, a na ekranu vam dolaze pitanja koja svakog majmuna pretvore u sudionika writer’s rooma za loše komedije. Npr. iziđe pitanje “kako bi nazvali pekaru u kojoj ne želite kupit kruh” pa jedan igrač u svoj mobitel upiše “kod usmrđenog kvasca” a drugi upiše “puši kurac i ti i kruh”. Onda svi igrači sa svojim mobitelima glasaju čiji odgovor je bio duhovitiji.
Zaključak?
Lijepo je trošiti slobodno vrijeme na blejanje u ekran, udaranje po tipkama i bacanje tih istih tipki u zid kad popizdite. Ali još je ljepše kad igra ima još nešto posebno, nešto što imate za gledati i izvan ekrana. Neka su to samo neke printane mape ili drugačiji joystick, već je neka promjena, a ne samo još jedan wasd i miš i klikanje po interfejsu.